Vidite li nešto loše u tome što se ni Marijana Petir niti Željka Markić nisu kandidirale na ovim izborima? Ne vidite?! Ništa, onda hitno pođite do najbliže oftalmologinje, ona će vam objasniti da ne vidite nevjerojatno važnu životnu činjenicu, to da bi se s njih dvije u sabornici (a ne treba sumnjati da bi bez problema obje bile izabrane!) dramatično izmijenio postotni odnos muškaraca i žena u zakonodavnoj vlasti.

I da bi tada sve bilo osjetno pravednije, jer bi parlamentarnu sjedalicu, tastere i one "lizalice" za replike izgubila, najvjerojatnije, dva muška kandidata. Dakle - ne samo dvije žene više u Saboru, nego i dva muškarca manje! A vi to ne vidite pored, kako kažete, zdravih očiju! I skroz vam je normalno da su se, umjesto Petir i Markić, usaborile neke dvije muške debele stražnjice, dlakavi gluteusi nekih likova koji su njih dvije izgurali s izbornih lista samo zato što su žene! Kako bi se Marijana i Željka u parlamentu borile za ravnopravnost spolova, ej, ljudi, ko lavice, ali - ne! Muški macho-selyacho siledžije nisu im dopustili ni da prismrde izbornim listama!

Žene kao statistički podatak

Silno bi dugo trajalo da idem kopati po digitaliziranim arhivima, zato nabrajam tek prema sjećanju. Imamo li predsjednicu države? Jesmo li imali i premijerku? Je li nam neko vrijeme žena bila i ministrica obrane? Ministricu financija, jesmo li imali? Turizma, vanjskih poslova, zaštite okoliša, prostornog uređenja, branitelja, rada, socijalne skrbi, uprave, nismo li ih imali? Ministrice kulture (neko vrijeme i obrazovanja te sporta) bile su također gospođe, dosad tri, ako se ne varam.

Je li pravobraniteljem za ravnopravnost spolova, ili pak za djecu, ikad imenovan ijedan muškarac? Nikad, uvijek samo žene. Promaknuo mi je zacijelo neki resor u vladi, ili kakva druga vlasti bliska funkcija (saborski odbori, državne agencije za ovo i ono, šefovska mjesta u javnim i "javnim" medijima...) a korporacije, i domaće i one multikulti, te ključne pozicije u njima, plus one u utjecajnim NGO-ovima i građanskim inicijativama, nema smisla ni nabrajati.

Pa čemu onda ovo aktualno kukumavčenje i lelekanje, ponaprije i ponajglasnije sa ženske strane, nad povijesno niskim postotkom žena u novom sazivu Sabora? Zašto toliko mnogo žena na druge žene gleda samo kao na procentualnu statističku stavku? Kojeg će im vraga više žena u Saboru, ako će tu doći samo zato što su, eto, žene?! Zar je itko priseban ikad izabrao ijednog muškog zastupnika, igdje, samo zato što, eto, ima pišulinca?

Napravimo referendum za veće kazne

U vrijeme lanjskih izbora pisao sam ovdje o istoj ovoj temi, iskreno zgrožen onom diskriminacijskom kvotom od 40 obaveznih posto kandidatkinja na svakoj izbornoj listi. Izbori su prošli znamo kako, stranke su (jesu li?) platile svojih 50 tisuća kuna za kršenje te odredbe, i - što se promijenilo? Tko je, koja to stranka ili nezavisna lista, naučio lekciju, pa doista natrpao neke kandidatkinje, tek da zadovolji kvotu?

Dajte molim vas, ljudi, samo pedeset somova, pa to Antiša i Jožek samo na putnim nalozima i odvojenom životu prikupe za tri mjeseca i plati se kazna, pa mirna Bosna... Ako je doista važno da u parlamentu sjedi barem 40 posto žena, ajmo onda podignuti tu kaznu s 50 tisuća barem na petsto, može i na pet milijuna. Napravite referendum, ja ću prvi dati oibirani potpis! Pa da vidimo čiji nesuđeni zastupnik crnu vunu prede.

Naravno, znam, nije nigdje propisano da i u Saboru na kraju mora biti najmanje 40 posto žena, taj se zakon odnosi samo na 40-postotnu zastupljenost ženskih imena na izbornom listiću. Ali i dalje se pitam - zašto?! Ako se neka žena, baš kao i neki muškarac, ne želi baviti "visokom" politikom, zašto ju/ga tjerati na to? Vrijedi i obrnuto: ako se osoba želi kandidirati, tko joj to može zabraniti? Još nisam čuo da je neka potencijalna kandidatkinja izgurana s liste zato što je, eto, žena. Pravo je pitanje: što je stvorilo uvjete da se ogroman broj pametnih i sposobnih žena ne odlučuje na javni politički angažman i stavljanje imena na listu samo zato što su, eto, žene?

Na kraju krajeva, evo nam i dva sjajna primjera s netom minulih izbora: Anka Mrak Taritaš i Bruna Esih. Obje su ušle u parlament zahvaljujući nadmoćnoj svoti osvojenih preferencijskih glasova. Zar baš zato što su žene? Zar zato što je silno mnogo biračica glasalo za tako energične i poznate feminističke aktivistice? Zar zato što su im i tisuće rodno osviještenih muškaraca dale svoj glas, jer su i sami već siti tolike testosteronske dominacije u zakonodavnoj vlasti?

Trebam li nastaviti s cinizmima, ili je bolje da za sam kraj spomenem druga dva ženska imena, također vrlo aktualna u najširoj javnosti: Aleksandru Kolarić i Blanku Vlašić? Pogledajte samo kako se te dvije žene javno cipelari zadnjih dana, sa svih strana, i cokulama i štiklama! Kakvim ih se epitetima i glagolima časti! Koliko perverzne poruge se sasulo na njih, samo zato što javno izgovaraju ono u što su uvjerene! A znate što je najzanimljivije u svemu tome? To što su im otprilike dvije petine, dakle taman četrdesetak posto, tih smradnih uvreda uputile - žene.

E pa, to je prva "ženska kvota" o kojoj bismo trebali razmisliti i porazgovarati, daleko prije nego što se upustimo u kukavljenje i pravljenje pjevane mise zbog preniske razine estrogena i progesterona na izbornim listama i u saborskim klupama.