Skromni, povučeni i samozatajni kakvim ih je već bog dao, Splićani su neko vrijeme – pored već razglašenog, tradicionalnog Prvenstva svita u piciginu – nekoliko godina u predbožićno doba organizirali i Prvenstvo svita u friganju fritula. Duž istočne strane Prokurativa bilo bi poredano desetak stolova, za svakim od njih po tročlana ekipa, podijeljena u dvije kategorije natjecatelja: prvih pet timova činili su kuhari i kuharice iz ponajboljih splitskih restorana, a preostali su bili sastavljeni od amatera - glumaca, novinara, pjevača, sportaša… I tako je, eto, došlo vrijeme da i ja budem dio novinarskog tima. Pregačama i kuharskim kapama opremila nas je redakcija magazina „Otvoreno more“ i to je bilo jedino po čemu smo se razlikovali od ostalih: svaka je ekipa, u obje kategorije, imala na raspolaganju identičnu količinu smjese, istovjetnu zdjelu s jednakom količinom vrelog ulja i jednak ručni pribor.

Znate već kako to ide s fritulama (a i ostalim dalmatinskim ricetama): svatko ima neki svoj 'tajni' dodatak koji njegove/njezine fritule čini posebnima i drugačijim od tuđih. Netko će u smjesu ukapati malo prošeka, netko travarice, netko će naribati malo jabuke, netko ubaciti poneku grožđicu… U današnje vrijeme, ne bi me nimalo iznenadilo da tkogod doda i prstohvat kurkume ili chia-sjemenčica… Ja sam ponio pljosku sa svojim home-made nektarom: vrhunskom hvarskom lozovačom u kojoj su se dva mjeseca, je li, marinirale suhe smokve s bademima. Iskreno govoreći – više sam je ponio za pijuckanje u hladno subotnje prijepodne nego za dodavanje smjesi za fritule. Međutim, čuvši da nijedno od ovo dvoje suigrača nije ponio ama baš ništa, izvadio sam pljosku i ponudio je kolegi V. da ocijeni bi li nam taj specifičan okus mogao biti od nekakve pomoći. „Ma di neće bit!?“, rekao je otpivši gutljaj i smjesta izlio skoro trećinu sadržaja u posudu sa smjesom. Kolegica S. i ja smjesta smo se uhvatili za glave, jer smjesa je, učas se vidjelo, nepopravljivo razrijeđena.

- Pa kako ćemo sad od ovog pravit balunčiće?! – pitao sam užasnuto.

I, doista, kad je dat znak za početak, ove naše tobožnje fritule u ulju su se pretvarale u nekakve gvaljice s pet, šest krakova na razne strane. Više su, jedna za drugom, sličile nekakvim morskim bićima iz velikih dubina nego fritulama. „Ništa, sad ćemo ih prozvat 'lignjule', pa šta bude“, predložio sam i prihvaćeno je. Na kraju je stručni žiri krenuo u ocjenjivanje, prvo profesionalaca, a onda i nas amatera. „Miloga ti… Šta je ovo?!“, pitao je jedan od sudaca, a mi uglas odgovorili „Lignjule“. Poslije vijećanja, u amaterskoj sekciji upravo su, nekim čudom, upravo one pobijedile, a mi stekli titulu amaterskih prvaka svita u friganju fritula.

I tad je krenuo stampedo: više od stotinu ljudi sve je vrijeme cupkalo na hladnim pločama Prokurativa, ali ne da bi bodrilo neke svoje favorite, nego da bi se najelo – besplatnih fritula. Za manje od pet minuta svih je deset posuda ispražnjeno do dna, ali deseci tragača još su obilazili stolove u nadi da je koja ipak preostala. Jedan se natprosječno dugo zadržao ispred našeg stola, zavirivao čak i ispod njega, pokušao sam mu objasniti da nema fritula, samo zdjela puna još vrućeg ulja, a on se tad uspravio i nekoliko me sekundi ljutito bušio pogledom.

- Daj onda kapu! – zapovijedi mi napokon.

- A?!?

- Daj tu kapu!

- Može, al vi meni prvo dajte jednu svoju postolu.

Svašta mi je tad vjerojatno reći o mojoj škrtosti i bezdušnoj drskosti i novinarskoj prodanoj duši, ali ipak se samo bijesno okrenuo i nestao mi iz vidokruga.

Sjetio sam se te davne bizarne epizode pročitavši kako su stotine i stotine Zagrepčana prošlog vikenda pohrlile na Sljeme (jer je žičara bila, što – besplatna!) a da su dolje, u podnožju, desecima i desecima automobila komunarni redari ispisivali kazne za nepropisno parkiranje. Fascinantna je ta logika: ako je žičara besplatna, onda valjda smijem i parkirati gdje me i kako volja! Sjetio sam se i drugih nekih „besplatnosti“, od Bandićevoga graha u Maksimiru do Kerumovih ćevapa i srdela, pa sve do one priče – ne znam, možda ste i vi čuli za nju – kako su bankovni službenici uporno nagovarali klijente da uzimaju kredite u švicarskim francima jer su, u usporedbi s onima u drugim valutama, praktično besplatni…

Cijela nam se nacija opasno približila mentalitetu onih likova koji obilaze otvorenja izložbi samo zato da na kraju čoknu besplatni kanapeić ili dva i popiju čašu vina, ili onih, malo sirovijih ali zato drskijih, koji nepozvani kriomice upadaju na fešte poslije vjenčanja potpuno nepoznatih ljudi i krkaju dok ih god netko ne skuži i najuri.

Ona stara izreka „ne postoji besplatan ručak“ nikako da se ucijepi u tintare većine nas Hrvata. I to ćemo, bojim se, jednoga dana skupo platiti.