Kad sam čula da Michael Almereyda ima novi biografski film o Nikoli Tesli u kojem naslovnu ulogu igra Ethan Hawke, zbog tri sam stvari odmah istodobno osjetila i interes i umor. Stvar prva - ili, da ne budem politički nekorektna - osoba prva: Ethan Hawke. Ethan Hawke interesantan je glumac, prije svega zato što od najranijih dana karijere izvrsno glumi melankolike od Troya Dyera do Hamleta, istodobno takvim likovima dajući i suvremenost i bezvremenost. Zbog toga je i dobar izbor za ulogu Nikole Tesle, čija je osobenjačka i melankolična priroda, kažu, bila i jedan od najvećih razloga zbog kojih je, unatoč genijalnim izumima, skončao kao samotnjak i samovoljni društveni izopćenik. Čemu onda umor pri spomenuo njegova imena u glumačkoj ekipi ovoga filma? Pa, iz istog razloga - zato što Ethan Hawke vječito glumi takve likove pa je zapravo već unaprijed bilo moguće predvidjeti kako će glumiti Teslu. Više-manje isto kao i Troya Dyear ili Hamleta, samo s malo više brkova.

Druga dva razloga zbog kojih spomen ovoga filma istodobno izaziva i interes i umor sadržana su u opisu filma, koji kaže da je riječ o biografskom filmu o Nikoli Tesli. Priča o Tesli, njegovoj genijalnosti, čudaštvu i samotnom životu u kojem su ga svi uspjeli izigrati već nam je pomalo navrh glave, pogotovo nama s 'ovih prostora', koji još k tome i opetovano slušamo jadna prepucavanja o tome je li Tesla bio hrvatski ili srpski izumitelj, a na kraju krajeva, tu je i ta nesretna žanrovska odrednica biografskog filma. Uz povremene časne iznimke, biografski filmovi teška su špranca i smor, tek tu i tamo začinjena pokojom tračerskom pikanterijom na koju se scenarist odlučio zapiknuti. Kad bismo se baš jako potrudili, možda bismo u cijeloj povijesti zapadne kinematografije uspjeli izvući dvadesetak doista kvalitetnih biografskih filmova, a kada bismo kao kriterij postavili to da po strukturi ne nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu, popis bi bio još kraći.

Michaelu Almereydi, neobičnom američkom filmašu koji je, usput budi rečeno, režirao istu kombinaciju glavnih glumaca - Ethana Hawkea i Kylea McLachlana i u 'Hamletu' - ovdje je, ako ništa drugo, uspjelo ovo zadnje. Njegov biografski film o Nikoli Tesli - ako se on time uopće može nazvati - doista NE nalikuje svim drugim biografskim filmovima. U filmu koji se bavi onim dijelom Teslina života koji vjerojatno najviše obiluje događajima koji zanimaju gledatelje - njegovim odnosom s Thomasom A. Edisonom, J. P. Morganom i Georgeom Washingtonom, Almereyda se odlučio na nelinaran, anakron pristup koji se zapravo toliko ne bavi događajima koliko ličnostima i raspoloženjima.

Autoru je u ovome filmu očito bilo najvažnije prenijeti ideje i psihička stanja likova koje prikazuje, a tu je, naravno, na prvom mjestu Tesla. Pritom se nije previše zamarao činjenicama, iako nije ni previše bježao od njih, no prije svega se bavio atmosferom i stanjem u kojem je Tesla bio kada je smišljao neke od svojih najvećih izuma. Nije se ni toliko zamarao objašnjavanjem zagonetne Tesline ličnosti koliko što boljom ilustracijom koliko je ta zagonetka snažno utjecala na sve oko njega, pa i na sam razvoj njegovih ideja.

Pritom se služio simpatičnim i dovitljivim motivima, od kojih su neki napadni i namjerni anakronizmi, kao što je onaj gdje Anne Morgan (Eve Hewson) probija četvrti zid sjedajući za stol, otvarajući laptop i obraćajući se gledateljima s monologom o tome kako se googlanjem na internetu ne pronalazi baš previše različitih Teslinih slika. Zatim je tu scena u kojoj Tesla na disco-rolama pluži po mramorom obloženoj dvorani otmjenog hotela, pa sukob u kojem se Tesla i Edison (Kyle McLachlan) napadaju sladoledima u kornetu, a posebno je upečatljivo kada Tesla počne pjevati hit grupe Tears for Fears, 'Everybody Wants to Rule the World'.

Svi su ti elementi vrlo zanimljivi i Almereyda definitivno uspijeva u tome da 'Tesla' iskače iz šprance biografskih filmova. Problem je jedino u tome što nekako na kraju kao da iskače i iz koncepta filma pa gledatelj na kraju zapravo ne zna što je sa svim tim zgodnim ficlekima htio reći. Da, Tesla je očito bio čovjek izvan vremena u kojem je živio. I bio je osoba progonjena dubokom melankolijom zbog toga što niti je on razumio društvo niti je društvo razumjelo njega. No film bi, osim ako ja nisam pogrešno shvatila bit tog medija i umjetnosti, ipak iz toga trebao izvući nekakvu priču, makar ona bila i samo meditativna i emotivna. Ovdje je na kraju ipak samo - dosadna.