Obožavam apokaliptične i postapokaliptične filmove. Bez obzira je li riječ o debilanama koje se gledaju samo zato da vidiš kako ogroman asteroid udari u more pa cunami onda potopi Teu Leoni i Maximiliana Schella na plaži (Deep Impact), o satirama kao što je 'Ne gledaj gore', o šašavim komedijama kao što je Zombieland franšiza ili o promišljenim, pametnim dramama kao što je 'U zaklon' (Take Shelter) - ja ću to pogledat, pa makar samo zato da se živciram koliko je glupo. No čak i tada guštam. Volim i postapokaliptičke serije, kao što su 'Postaja jedanaest' ili urnebesna 'Posljednji čovjek na Zemlji' s Willom Forteom i zbog svega mi je toga super recentna Netflixova navada da krajem godine u katalog uvrsti (post)apokaliptični film vlastite produkcije.

Ove je godine ta čast pripala filmu 'Ostavite svijet iza sebe' (Leave the World Behind) scenarista i redatelja Sama Esmaila (autora serije 'Mr Robot'), u kojem glume Julia Roberts, Mahershala Ali, Ethan Hawke i Kevin Bacon. Film je usto i ekranizacija hvaljenog romana Rumaana Alama iz 2020. Drugim riječima - autor s vrlo solidnim pedigreom, hvaljeni predložak, apokaliptična tema, zvjezdana glumačka postava. Zaključak: nemreš fulat.

Osim što zaključak nije u skladu sa stvarnošću. Film je ćorak.

Molim da se uzme u obzir da gore ne piše da je film loš (iako bogme nije ni dobar). Film je prazan i promašen. To, dakako, ne znači da se u njemu ništa ne događa - svašta se tu događa. Četveročlana brooklynska obitelj kojom matrijarhalno gospodari Julia Roberts (zove se nekako drugačije u filmu, ali je lik tako uvjerljiv i prokrvljen da sam ime zaboravila pet minuta nakon odjavne špice) odlazi na vikend u kuću onkraj grada, a blizu plaže. Odlaze zato što je Juliji dosta gradskog života, stresa, posla, a i ljudi koje, kako sama kaže, mrzi iz dna duše.

Na odmoru im se počnu događati neobične stvari. Prvo sitne - nemaju signala na mobitelima, wi-fi u kući krepa pa 13-godišnja kćerkica ne može pogledati finale Friendsa (zapamtite to jer je iz nekog razloga važno za šlagvort filma - ja nisam još uspjela dokučiti zašto), dok se sunčaju na plaži pred njih se u pijesak nasuče golemi tanker White Lion, počnu ih opsjedati krda jelena i košuta, a na kraju im se još i usred noći nakaleme vlasnici kuće - Mahershala Ali i njegova kći. Kažu da je na Manhattanu pala električna mreža, a oni se ne mogu popeti na 14. kat, na kojem im se nalazi stan pa ono, mogu li pliz, pliz, pliz prenoćiti u podrumu vlastite kuće. Vratit će im pola para za najam.

Julia nije sretna, ponaša se rasistički i k'o totalna bičarka, ali ajde, Mahershala i kći ostaju prespavat. Ubrzo, međutim, svi uviđaju da nije samo riječ o padu električne mreže, nego da svijet dolazi kraju. Nemaju pojma zašto, ali brojni su znakovi i posljedice ovdje. Čuju se čudni zvukovi i eksplozije, životinje se čudno ponašaju, avioni se ruše, ne rade radio i televizija, dronovi bacaju čudne letke s porukom 'Smrt Americi', neki vrag skviči kroz zrak i probija bubnjiće, automobili Tesla samostalno voze po cesti i zabijaju se jedan u drugoga, što je navodno užasno iznerviralo gledatelja Elona Muska pa se sad čeka da se vidi hoće li kupit Netflix i nazvat ga Ipsilon.

E, sad. Sama ideja da grupica ljudi ostane izolirana u zabiti dok se oko njih događa apokalipsa, a oni nemaju nikakvog načina saznati što se konkretno zbiva - odlična je ideja. No da bi ideja postala dobra drama, triler, horor, komedija - ma, bilo kakva priča - trebalo bi se u tim okolnostima nešto dogoditi s likovima. Trebali bismo ih, prije svega, barem donekle upoznati, trebali bi se uspostaviti kakvi-takvi odnosi među njima i trebalo bi u novonastalim okolnostima doći do neke promjene, do nečega što će zajedno doživjeti i proživjeti, NEŠTO bi ih trebalo potaknuti na neki postupak, na neku promjenu u stavu, stanju, postupcima.

U romanu Rumaana Alama to se navodno i događa. Prema onome što sam pročitala u osvrtima na knjigu - jer knjigu nisam čitala - u njoj su ispisane brojne stranice kojima nas autor detaljno upoznaje s likovima, njihovim predpričama i ličnostima pa kada nešto učine, to ima smisla jer proizlazi iz nečega. U filmu - štanga. Nešto malo se pokuša zbližiti likove dok Ethan Hawke puši travu s Mahershalinom kćeri, a Julia i Mahershala uz nekakvu gramofonsku ploču plešu najgroznije na svijetu, a i poslije je neka čudna epizoda u kojoj Julia napokon shvati ljudskost Mahershaline kćeri pa je obrani od jelenka, ali inače - zaboravi. Cijeli film zapravo izgleda kao nekakva videoigra u kojem likovi idu iz jedne avanture u drugu pa gledamo kako će premostiti pojedine prepreke. S tim da ni u tome nema baš neke prevelike drame, kao što je, recimo, bilo u seriji The Last of Us, koja mi se isto nije svidjela, ali je bolja i sadržajnija od ovog.

Neću lagati - i meni su bile fora neke postapokaliptične fore u filmu. Ono s Teslama je čisti proplamsaj genija i urnebesno je smiješno, a ni plamenci koji slijeću u bazen nisu loši. Esmailova režija i stvaranje atmosfere paranoje isto nisu loši. No sto četrdeset minuta fora i forica, rezanja kadra na pedeset rakursa svemirskog CGI-ja Zemlje, Mjeseca, Sunca i satelita je stvarno puno, puno previše i totalno prazno.

Svi živi su ovih dana na internetu imali ponešto reći o ovom filmu, posebice o njegovu završetku, koji se fakat sveo na razinu dosjetke ili šlagvorta. Kao što reče jedan kritičar, parafrazirajući T.S. Eliota: 'Ovako svijetu dođe kraj - ne s tutnjem, nego s pjesmicom iz najavne špice'. No cijela diskusija oko toga je li kraj dobar uopće nije važna, kao što ni kraj ovog filma nije važan, a na kraju krajeva, kao što ni ovaj film uopće nije važan. Privukao je puno više pozornosti nego što zaslužuje.