Nema kritičara koji je pogledao film 'Zona interesa' Jonathana Glazera, a da poslije u osvrtu nije spomenuo banalnost zla, taj pojam koji je filozofkinja Hannah Arendt skovala u svojem izvješću o suđenju Adolfu Eichmannu. Zlo je, kaže Arendt, banalno zato što se u većine nacista pokazalo kako nije riječ ni o kakvim psihopatima, mentalnim bolesnicima, čudovištima, vanzemaljskim užasima utjelovljenim u ljude. Riječ je o običnim ljudima. Jest, to su obični ljudi koji nisu imali ni hrabrosti ni potrebe razmišljati vlastitim mozgom, izvan pravila, klišeja i ideologije koju je propovijedala vlast i da, to su obični ljudi kojima je u životu najvažnije bilo da dobro žive, napreduju u društvu, firmi, vojsci ili gdje već, ljudi koji su samo htjeli lijepu kućicu za svoju familiju, dosta novca za sve svoje potrebe i luksuze, ljudi koji su samo htjeli da njihova reprezentacija pobjeđuje na utakmicama, da ih žena ne uhvati kad se malo 'prozabave' s nekom curom sa strane i koji su samo htjeli sve najbolje za svoju djecu.

Ne samo da su zbog toga bili spremni zanemariti to što im se u susjedstvu masovno ubijaju Židovi, Romi i još nekolicina 'nepoželjnih', nego je činjenica da sve ono gore pobrojano i ubijanje Židova za te ljude uopće nije bilo nespojivo. To je išlo rukom pod ruku. Odeš na posao, komandiraš ubijanjem Židova, pošiziš na par stražara jer nepravilno beru ljiljane iz grmlja pa onda to ružno izgleda i nagrđuje logor, a onda dođeš kući i ideš s djecom na kupanje na rijeku. U čemu je problem?

Jonathan Glazer u svojem je filmu prikazao upravo to. Labavo baziran na knjizi Martina Amisa istoga naslova, 'Zona interesa' prikazuje nam svakodnevicu Rudolfa Hössa i njegove obitelji. Rudolf Höss bio je zapovjednik Auschwitza, a sa suprugom je Hedwig i njihovo petoro djece živio tik uz logor, u kući iz snova s prekrasnim dvorištem i čitavim nizom slugu koji su im olakšavali život. Svi su, dakako, imali prišivene Davidove zvijezde na odjeći i bez riječi su, pokorni zbog toga što im je to osiguravalo preživljavanje - čistili Hössove čizme, točili pića prijateljicama njegove žene, kuhali gozbe za njegovu punicu i zasipavali gredice cvijeća plodonosnim... pepelom.

Höss je, dakako, svakoga dana odlazio na posao par metara dalje od ograde oko vlastitog dvorišta i Glazerova priča o svakodnevici njegove obitelji ne ostavlja nimalo sumnje oko toga čime se čovjek 'bavio'. Osim što ga vidimo u uniformi, osim što vidimo bodljikavu žicu i stražarske tornjeve onkraj obiteljskog raja u kojem žive Hössovi, u goste mu dolaze i STRUČNJACI koji mu objašnjavaju kako što uspješnije i efikasnije postaviti plinske komore te na taj način uz što manje komplikacija pobiti što više logoraša. U tom sam se trenutku, osim Hanne Arendt i njezine banalnosti zla, sjetila i poljskog sociologa Zygmunta Baumanna, koji je rekao da je holokaust, između ostalog, bio i vrhunac njemačkog modernizma i industrijalizacije. Iako je u svojoj suštini, naravno, nosio stravičnu mržnju, u izvedbi nije težio osvetničkoj i okrutnoj koljaži, nego što čišćoj efikasnosti.

Sama patnja logoraša u Glazerovu se filmu, međutim, izravno ne prikazuje. No Glazer tu ima jedan genijalan potez - kao da je snimio dva filma. Jedan nam se odvija pred očima, a drugi uglavnom - samo u ušima. Vlakovi koji dovoze nove logoraše, vrisci, zapomaganja, grupno i pojedinačno urlanje u pozadini i kroz mrak naznačavaju što se događa, ali s izuzetkom nervoznih i pokornih sluga u kućanstvu Hössovih i tajanstvene djevojke koja ostavlja jabuke po logoru - vizualnog kontakta s patnjom logoraša nemamo. Vizualno smo samo s Hössovima i njihovim malograđanskim blaženstvom.

I o, da, znaju oni da je ono što žive i kako žive povezano sa smrću i patnjom drugih. Hedwig sa svojim prijateljicama ogovara jednu drugu 'oficirušu', koja je uporno inzistirala da zadrži lijepu haljnu 'neke male Židovke', iako je bila prekrupna za nju. Hedwig i zadovoljno isprobava bundu vjerojatno pogubljene Židovke, čak i nanosi njezin ruž na usnice. Pritom se skriva - zatvara vrata za sobom, dakle, ZNA da ono što radi nije ni časno ni moralno ni normalno, na koliko se god zakona i 'konačnih rješenja' pozivala. Hedwig se i pobuni kada joj muž kaže za premještaj jer zna da nigdje drugdje neće imati tolike 'resurse' kao u Auschwitzu.

Dakle, da, znali su. Ne samo da su čuli sve one krikove koji su dopirali s druge strane ograde, ne samo da su znali što ti krikovi znače, ne samo da su vlastitu djecu temeljito prali kad bi na njih palo nešto pepela iz krematorija - nego su i znali da je ono što se događa s druge strane ograde užasno, loše, krivo. Ali im to nije bilo važno. Bili su važniji sami sebi.

Glazer se zato ovim filmom, ovim prikazom čistog, uređenog, udobnog, malograđanskog života u kojem jedna obitelj ostvaruje svoje svakodnevne ciljeve dok užas bruji u pozadini - obraća današnjici više nego ijedan drugi film o holokaustu i nacistima. Nevjerojatno vam je da je netko mogao živjeti tako dok su mu s druge strane ograde ljudi vrištali, djeca patila, a plinske komore i krematoriji danonoćno gorjeli, opremljeni visokotehnološkim sustavima hlađenja? Nevjerojatno vam je da su otimali čitavo bogatstvo od ubijenih i na tome gradili svoj buržujski raj?

Stvarno vam je nevjerojatno? Razmislite malo. Pogledajte malo izvan vlastitog dvorišta. Čujete li vriskove onih koji umiru u ratovima, pokoljima, siromaštvu, gladi, neljudskim uvjetima u tvornicama odjeće koju nosite? Okrećete li glavu pred tuđom nevoljom jer vam je bitnije da imate novi model pametnog televizora i da vam djeca imaju markirane tenisice? Razmišljate li što se događa onima koji nisu istog etničkog porijekla kao vi ili vam je svejedno jer 'tko im je kriv'? Ili gore? Jeste li sigurni da i vaš buržujski raj nije došao iz nečije krvi?

Nacisti su bili ljudi. Zli ljudi, ljudi koji su točno znali što rade, ali ljudi kao i mi, ne ljudi-gušteri, ne poremećeni psihopati, ne čudovišta iz močvare. Ljudi su sposobni biti takvi. Ljudi su u stanju dopustiti nezamislivu patnju drugih, UZROKOVATI nezamislivu patnju drugih, nanijeti nezamislivu bol drugima samo zato da bi oni sami imali ugodan život po svojoj mjeri. Ovaj vas film poziva da razmislite o tome. Da uperite pogled tamo odakle dopiru užasni zvukovi. I da pogledate u ogledalo.