Interesantno je koliko su često žene, odnosno ženski likovi glavne zvijezde sudskih filmskih drama i koliko su to često zbog vlastitih muževa. Još od Wilderova 'Svjedoka optužbe' pa kroz desetke drugih filmova koji se odvijaju u sudnici, supruge su glavni dramski element. I uvijek prolaze kroz sito i rešeto da bi obranile bilo svojeg supruga, bilo sebe od optužbi da su mu naudile. Nije baš neki recept za prolazak Bechdel testa, ali je interesantno.

Uglavnom, nešto slično dogodilo se i glavnoj junakinji filma koji je ove godine pobijedio na festivalu u Cannesu, sudskoj drami redateljice Justine Triet, 'Anatomija pada', koja će se od 21. 12. moći pogledati i u hrvatskim kinima. Poznata njemačka glumica Sandra Hüller u njemu glumi spisateljicu Sandru Voyter, koja s mužem i 11-godišnjim sinom živi u francuskim Alpama. Muž Samuel preuređuje potkrovlje brvnare u kojoj žive zato da bi ga mogli iznajmljivati turistima i tako popraviti financijsku situaciju, sin Daniel je nakon prometne nesreće slijep i otac ga školuje kod kuće, a s njima živi i pas Snoop, koji pomaže dječaku u kretanju svijetom.

Jednoga dana, dok jedna studentica pokušava intervjuirati Sandru, Samuel tijekom rada na preuređenju počne puštati glasnu muziku i odbija prestati pa Sandra prekida intervju i studentica odlazi. Daniel pak odlazi u šetnju sa psom, a kad se vrati, pronalazi oca mrtvog u snijegu. Čini se da je Samuel pao s prozora u potkrovlju. Ili se bacio. Ili ga je netko gurnuo. Nakon kraće istrage policija zaključuje da je riječ o 'sumnjivoj smrti' i Sandra je uhićena pod optužbom da je ubila muža.

Ono što slijedi jest podulja sudska drama, u kojoj se pred sutkinjom i porotom ne optužuje i ne raščlanjuje samo Sandra kao potencijalni ubojica, nego i cijeli njezin brak i odnos s mužem. Sandra nije optužena samo za ubojstvo supruga, nego i za to da ga nije (dovoljno) voljela, da mu je krala ideje za romane, izvlače se njezine nevjere, podvlači se njezina suzdržana, odnosno 'hladna' narav, sve zamjerke koje su ona i muž imali jedno prema drugome, bračne izdaje, krivnja za sinovu nesreću koju je na plećima nosio muž, a ona mu je nije olakšavala, čak se u sudnici, u svojevrsnom klimaksu filma s popratnim flashbackom, pušta i audiosnimka njihove svađe, dan prije Samuelove smrti.

Film je poseban po tome što, iako detaljno i proceduralno prati suđenje Sandri, nije toliko zainteresiran za ishod i u mnogočemu ga ostavlja dvoznačnim. Film se zapravo, mnogo više nego Samuelovim padom, bavi padom braka, povjerenja, razumijevanja, obitelji. Ili raspadom ako to želite tako nazvati. Justine Triet u to je ubacila mnogo zgodnih 'štikleca' koji pokreću radnju i karakteriziraju likove, ali i oslikavaju taj odnos. Sandra i Samuel žive u Alpama, okruženi snijegom, u kući koja bi mogla biti utočište topline, ali djeluje hladno, neudobno, čudno. Sandra je Njemica, a Samuel Francuz - ona govori francuski, ali slabo, a on ne govori njemački pa im je obiteljski jezik engleski, koji ni njoj ni njemu nije materinski, oboje ga govore s naglaskom i jasno je da se nikada ne razumiju niti uspijevaju jedno drugome izraziti do kraja. Na kraju, sin im je slijep - nikad ih ne vidi i zbog toga nikad do kraja ne razumije niti se oni njemu ikada mogu do kraja pokazati. A on je glavni svjedok. Ne samo potencijalnog zločina, nego i cijelog tog raspadajućeg braka.

Sandra na sud dolazi sa svom tom bračnom prtljagom, ali ono što nama, kao gledateljima, postaje jasno tijekom ovog dvoipolsatnog filma jest da bi maločiji dugogodišnji brak koji je načet trzavicama, suparništvom i nedostatkom ljubavi - preživio takvu okrutnu i detaljnu sudsku analizu, bez obzira kojim se jezikom u njemu govori i u kakvom klimatskom području obitava. I ako postoji sumnja ili dojam da je žena ta čiji su se osjećaji prvi ohladili, ako žena djeluje suzdržanije ili je manje odana bračnim svetinjama - sustav i društvo vrlo će je lako optužiti za najgora zla, pa čak i ubojstvo. I u tome je genij ovoga filma. Kao i u režijskim umijećima sjajne Justine Triet, fantastičnoj glumi Sandre Hüller, nevjerojatnom nastupu mladog Mila Machado-Granera kao 11-godišnjeg Daniela, a kapa dolje ide i psu Snoopu, za kojeg mi stvarno nije jasno kako je 'odglumio' epizodu trovanja aspirinom. Nemojte propustiti ovaj film. Neka vas ne zastraši to što traje dva i pol sata.