Pri komentiranju brakova između ljudi koji potječu iz različitih kultura, ljudi često svoj rasizam, nacionalizam i strah od drugačijih prikrivaju kenjkanjem u stilu: 'Joj, pa teško je to, drugačiji su običaji'. Nije problem u istinitosti te tvrdnje - običaji su 'drugačiji' čim zavirite u neku kuću i obitelj koja nije vaša od rođenja. Problem je u tome što tu rečenicu najčešće izgovaraju ljudi koji jedva da su ikad izvan smotre folklora primirisali drugačijim običajima, ali su zato i više nego spremni izraziti svoju nespremnost da prihvate običaje različite od svojih, pa čak i obeshrabriti one koji bi to možda željeli pokušati.

Tea Vidović Dalipi nije jedna od takvih. U dokumentarnom filmu 'Snajka: dnevnik očekivanja' bilježi prvih nekoliko godina svojeg multi-kulti braka i uopće ne bježi od prikazivanja toga kako je i zašto je združivanje dviju kultura u jedan brak - teško. Dapače, većinom i govori o tome. Odmah na početku, uz snimke vjenčanja Tee i njezina odabranika Mirsada Dalipija, govori o tome kako Mirsadovi nisu mogli doći na vjenčanje jer je teško dobiti vizu za Hrvatsku, a njezina mama s njom nije razgovarala par tjedana prije vjenčanja jer nije mogla shvatiti zašto se Tea udaje za 'nezaposlenog Roma s Kosova'. No iako je svaka minuta Teina filma obojena pričom o problemima koji dolaze s takvim brakom, nijedna sekunda nije o tome da se takvi brakovi ne bi trebali sklapati. Dapače. Tea Vidović Dalipi nijedne nam sekunde ne dopušta zaboraviti kako iza svega stoji ljubav, kako se u brakovima koji vrijede rađa bliskost i kako su nam ljubav, bliskost, toplina i ljudskost svima zajednički, bez obzira na razlike u kulturi. I da se može kad se hoće.

Tea i Mirsad, shvaćamo po mnogim detaljima iz filma, nisu sasvim konvencionalni ljudi. On je bubnjar koji svira u bendu s Edom Maajkom, ona je radila s doseljenicima na granici i snima dokumentarac, ponekad žive boemski i nomadski, ne viđa ih se baš u odijelima, kostimićima i sličnoj 'šminkerskoj' odjeći, novčano stanje im je nestabilno i tako redom. No nisu ni sasvim nekonvencionalni - ipak žive obiteljski, roditelji, sestre, braća, bake i rođaci su im važni, baš kao i neki sitni, građansko-srednjeklasni luksuzi, primjerice, nova perilica, sušilica i popravak mašine za pranje suđa. Iako sami, sa svojom kćerkicom Fridom, grade svoju obitelj na svojim (progresivnim i svjetskim) vrijednostima, veze s obiteljima i sredinama iz kojih potječu su snažne. Čak i kad se ne slažu s roditeljima, stalno ih zovu preko Skypea i mobitela. Čak i ako je njihov đir bliži pohađanju skupa za podršku doseljenicima raznih rasa i porijekla, oni pohađaju i svadbe na kojima se maše hrvatskim barjakom i pjeva 'Danas majko ženiš svoga sina', ali i one na kojima se plaćaju pjesme romskim gudačima i natječe se s drugim 'snajkama' u raskoši svečane haljine.

Drugim riječima, iako oboje žele isto od svojeg zajedničkog života, oboje sa sobom u brak donose utjecaj sredine iz koje su potekli, i to ponekad stvara probleme. A ti problemi protežu se od svakodnevnih sitnica do sustavnog nerazumijevanja. Mirsadova majka Tei kupuje tradicionalnu opravu za romsku mladenku - oprava je prekrasna, ali kada je počne odijevati, Tea ne shvaća samo da joj oprava nije po mjeri, nego da... to jednostavno nije ona i da se u takvoj odjeći ne osjeća ugodno. Mirsad je podržava, ali zbog toga što mu zapravo NIJE jasno u čemu je problem, ne zna kako bi to riješio sa svojom majkom. S druge strane, Mirsad između bubnjarskih gaža teško pronalazi poslove jer nikad nije završio srednju školu. Tei nikako nije jasno zašto i smatra da su za to odgovorni njegovi roditelji, a nikako ne uspijeva istinski shvatiti njegovu priču - priču o maltretiranju, zanemarivanju pa čak i prevari djeteta koje je kroz školski sustav prolazilo kao pripadnik zanemarene i prezrene manjine.

Mnogo je takvih situacija - čak i svađa, prepirki i napetih atmosfera - koje nam autorica ovog filma prikazuje kroz bilježenje uobičajenih obiteljskih trenutaka. Posjeti rodbini na Kosovu. Useljavanje k Teinim roditeljima kad im ponestane novca. Odnos prema Teinoj trudnoći. Bratovo vjenčanje. Rođenje djeteta. Čak i obično kupanje u kadi ili zajedničko kuhanje večere povremeno se pretvaraju u pokušaje premošćivanja kulturalnih razlika. S tim da je ovo 'premošćivanje kulturalnih razlika' pretenciozni izraz koji koristim ja u ovom tekstu, a autorica ga ni trenutka ne spominje u svojem filmu. Ona samo priča priču o svojem svakodnevnom životu sa svojim mužem, kćeri, rodbinom i kućnim ljubimcem. No poruka koju želi odaslati jasnija je nego što bi je uspjelo dočarati stotinu predavanja, radionica, seminara i aktivističkih skupova.

Poruka je sljedeća - da, zajednički život dvije osobe iz dvije različite kulture ponekad može biti težak. Običaji su stvarno različiti i sav taj 'šareni folklor' može biti izvor problema i velikih nerazumijevanja, pogotovo kad jedna strana smatra da održava i prenosi važne i vrijedne stvari iz svoje kulture, a druga to isto misli za svoje običaje, ali tuđe smatra 'primitivnima' i 'čudnima'. No očekivanja su svima ista. Svi žele ljubav, prihvaćanje, sklad, sreću i mogućnost da žive svoj život bez osude i odbacivanja. Žele da se nitko ne smije njihovim 'čudnim haljinama'. Žele da ih se ne maltretira u školama. Žele ljuljuškati svoju unučicu na koljenu i pjevati joj. Žele da im djeca budu sretna. Žele svojim prijateljima pokazati da imaju sretnu djecu. Tea Vidović Dalipi svojim filmom pokazuje da je to moguće i da se trud - razumijevanje, komunikacija, međusobno objašnjavanje i poštovanje - višestruko isplate.