Sve su odlike koje Finchera čine obožavanim i cijenjenim redateljem ovdje. Film je mračan, precizan, cool, estetski stiliziran i ukrašen vještom i k'o špricer hladnom glumom Michaela Fassbendera. Problem je jedino to što je ubitačno dosadan. Ali ni to nije nešto što ne bismo očekivali od Finchera.
Iako se baš za sve filmove redatelja Davida Finchera ne može reći da su 'sâm go' stil, nidže sadržaja', ponekad doista pleše na rubu takve situacije. U svojem najnovijem filmu, odnedavno na Netflixu dostupnom 'Ubojici' (The Killer) bogme je otplesao i preko tog ruba. Fascinaciju ubojicama, psihopatima i čudovištima slične vrste pretvorio je u napornu introspekciju nimalo slojevitog lika čiji unutarnji monolog zvuči kao zbirka plitkih, klišeiziranih i blesavih produhovljenih poruka s boce vode, samo s psihopatskim štihom. Čak i to, kad se ovako napiše, zvuči mnogo zanimljivije nego što jest. Jer nije uopće.
vezane vijesti
Nakon nekoliko desetljeća fascinacije serijskim i inim ubojicama, čitavog niza serija i filmova u kojima se dalo naslutiti da Fincheru takvi likovi možda nisu baš srcu mili, ali su mu definitivno cool, odlučio je odbaciti sve 'bespotrebne' dodatke tipa pozitivnih ili barem nepsihotičnih i nenasilnih likova te se posvetiti samo onome što ga stvarno zanima. U Killeru zapravo nema ničeg drugog osim naslovnog lika - plaćenog ubojice i njegova unutarnjeg svijeta. I taj je njegov svijet, sudeći po Fincheru, zanimljiv cca petnaest minuta. Čak i manje, ali OK, priznat ćemo mu tih prvih petnaest kao minutažu u kojoj njegov bezimeni junak ne ponavlja jednu te istu bolesnu debilanu.
Žao mi je ako ću time pokvariti duhovni svemir štokojeg pretendenta na status superkul frajera, a koji, nema sumnje, već sad u glavi sastavlja popis omiljenih mu citata ovog Fincherova antijunaka, ali ovaj film je glup, površan i dosadan.
Govori o nekom liku kojeg glumi Michael Fassbender, a koji je plaćeni ubojica. Lik putuje po svijetu da bi ubijao ljude za koje je dobio pare da ih ubije, a dok čeka da mu se meta namjesti tako da je može što bolje spucat u glavu, vježba jogu k'o megamajstor, sluša Smithse na repeatu, jede smeće iz McDonald'sa i sam sebi u ćušpajz lupa gluposti. Pariz je grad koji se najsporije budi. Ako ne želite biti primijećeni, odjenite se kao njemački turist. Zabranite si empatiju.Truć-bla. Koga briga, stari. Najgore je kad popuje nešto što je kakti domišljato i rubno duhovito. Meni bilo neugodno.
E, sad. Taj lik, za kojeg točno vidiš da bi zapravo najradije otvorio visoku školu za plaćene ubojice (ili još bolje - centar za DUHOVNU OBNOVU psihopata) pa tamo kenjao studentima umjesto da mora radit - jednog dana zezne jedno ubojstvo. Valjda zato što je tako zanesen u svoja previranja, promaši metu i eto ti belaja. Uskoro on sam postaje meta.
I onda do kraja filma - ajme majko. Oni bi ubijali njega, on ubija njih, vratovi se lome, krv šiklja u mlazovima, a mudrolije iz uma serijskog gurua i dalje se prolijevaju k'o da mu glava nije u torbi. Ili kao da zapravo jest jer jedino bi to objasnilo zašto i dalje sam sebi lupeta te neke inspirativne poruke. Sve je to usput začinjeno tipičnim Fincherovim stilskim izražajnim sredstvima. Od kojih je najpopularnije ono da kad želi reći da je nešto strašno i mračno - ugasi sva svjetla na snimanju. Pa ne vidiš tko kome, zašto ni kako. Nisam to cijenila ni u 'Se7en' ni u 'House of Cards' ni u 'The Gameu' pa ne cijenim ni danas. S tim da su svi pobrojani filmovi u usporedbi s ovim - remek-djela svjetske kinematografije (iako nisu).
Sve u svemu, nakon što sam se po treći put probudila i u ubitačnoj dosadi vratila film unatrag u Netflixovom playeru da bih vidjela kako završava, zaključila sam da stvarno nisam morala. Sorry, Fincheru, ali ovo je bio promašaj. Ako te zanima kako se rade filmovi o samotnom svijetu plaćenih ubojica, pogledaj 'Collateral'. Michael Mann je o tome imao reći štošta više i bolje.
