Ako uspijemo preživjeti mladost i sve njezine ludosti, srednju dob i sve njezine srčane udare, sve nas, bez iznimke, čeka starost. A starost ponekad može biti grozna. Od nemoći, bolesti, mentalnog i fizičkog propadanja, pa sve do društvene izoliranosti i zatvaranja očiju onih koji bi radije zaboravili na taj neizbježan prirodni proces - društvo stare ljude nerijetko počne doživljavati kao 'čudovišta', bića koja bi najradije zatvorili u nepristupačna mjesta daleko od ostatka civilizacije da ondje, zatočeni u svojoj nemoći, dočekaju neminovan kraj.

Nelagoda, strah i užas od starosti u pozadini je priče izvrsnog novog horora australske redateljice Natalie Erike James pod naslovom 'Relic'. Jedan od uspješnijih i hvaljenijih filmova ove godine priču o starenju, propadanju i demenciji smješta u okvir jezovite natprirodne priče i odmah nam, od prvoga prizora servira duboku jezu i nelagodu, kako prikazom ogoljene i krhke starice, tako i sablasnim, škripavim zvukovima koji će se ponavljati kroz cijeli film.

U 'Relicu' nema klasičnih hororskih momenata u kojima skačete od straha, nema čak ni previše krvi, smrti ni nasilja, ali je sigurno da će vas bez problema obaviti svojim mrakom, strepnjom i jezom. Priča počinje timee da lokalni policajac iz jednog malenog australskog mjestašca javlja sredovječnoj Kay (izvrsna Emily Mortimer) da je njezina ostarjela majka Edna (Robyn Nevin) nestala iz svoje kuće na rubu šume u okolici sela. Kay sjeda u auto zajedno sa svojom dvadeset-i-nešto-godišnjom kćeri Sam (Bella Heathcode) te odlazi vidjeti što se dogodilo s 'bakom'.

U kući ih dočekuje neobična situacija - Edne doista nema, a nema ni tragova po kojima bi se dalo zaključiti što joj se dogodilo, no stara i na mjestima pomalo oronula kuća kao da ipak daje nekakve znakove - kao da živi vlastitim životom. Uznemirujuće su i poruke na papirićima koje Kay nalazi po kući. Po nekima se može zaključiti da je stara Edna počela gubiti pamćenje jer služe kao podsjetnici za uzimanje lijekova i slično, no neke Edninu kći i unuku uznemiruju i na dubljoj razini jer glase, primjerice: 'Jesam li voljena?'

Kada se Edna nakon nekoliko dana ipak neobjašnjivo pojavi - pomalo izranjavana i izgrebana, ali generalno živa i zdrava - ispada da ni ona ne zna gdje je bila i što joj se dogodilo, a Kay i Sam odlučuju ostati malo dulje s njom, ponajviše zato da razmisle o tome ne bi li Ednu smjestili na neko 'sigurnije' mjesto. Tek tada počinje pravi pičvajz.

Starost, propadanje, demencija i nemoć koja se pretvara u bolan, bijesni krik glavni su elementi strave i užasa u ovom filmu, ali ljubitelji horora ne moraju se bojati da je sve ostalo samo na metafizičkoj razini. Motiv zaposjednute kuće koja živi svojim životom i nastoji od svijeta odvojiti, praktički proždrijeti svoje stanovnike klasični je hororski moment koji je u ovom filmu sjajno iskorišten i atmosferički vrlo upečatljiv. Slično je i s čudovišnom preobrazbom glavne junakinje, koja bi vam vrlo lako mogla progoniti snove nekoliko noći nakon što odgledate film.

No ono zbog čega je ovaj film tako dojmljiv i zbog čega je pobrao tolike hvale nakon premijernog prikazivanja na festivalu u Sundanceu ipak je igranje na naše najdublje strahove i nelagodu povezanu sa starošću, tjelesnim i mentalnim rasapom te odbacivanjem od ostatka društva, obitelji i zajednice. Kao i kod Kay, čiji se užas zbog promatranja horora koji se događa njezinoj majci naglo mijenja u sućut i tugu kada spazi papirić na koji je njezina majka napisala: 'Jesam li voljena?', i gledatelju će se na kraju stegnuti grlo u jednom od najstrašnijih, ali i najdirljivijih završetaka u ovogodišnjoj filmskoj ponudi.