Predug, ne naročito smiješan, s neuvjerljivom ljubavnom pričom i pokušajem parodije nečega što je već samo po sebi pretjerana karikatura - novi film s Willom Ferrellom poseban je samo po prekrasnim islandskim lokacijama, eksplozivnoj šarolikosti i šarmu koji glavni glumci unatoč svemu ipak posjeduju.
Nastup i pobjeda Abbe na natjecanju za pjesmu Eurovizije 1974. godine jedan je od kultnih trenutaka europske pop-kulture. Iako je Eurovizija bila popularna i prije toga, nakon Abbe je to postao spektakl, a za glavnog lika filma 'Eurovision Song Contest: the Story of Fire Saga' i više od toga. Lars Erickssong (Will Ferrell), dotad povučeni dječarac iz malog islandskog gradića Husavika, koji je ostao bez majke, zbog Abbe je postao glazbenik koji sanja o nastupu i pobjedi na Eurosongu, a sa sobom je povukao i prijateljicu iz djetinjstva, Sigrit (Rachel McAdams), koja, za razliku od njega, čak i jako dobro pjeva.
vezane vijesti
Četrdesetak godina nakon Abbina nastupa na Euroviziji Lars je i dalje glazbenik-sanjar i Sigrit ga prati u stopu - imaju bend Fire Saga i pjesmu koju šalju na natječaj za islandskog predstavnika na Eurosongu. Njihovi sumještani iz Husavika ih uopće ozbiljno ne shvaćaju jer je Lars sredovječni luzer koji još živi s ocem, a Sigrit simpatična čudakinja koja predaje glazbeni u lokalnoj školi i razgovara s vilenjacima. Večeri provode svirajući u lokalnoj birtiji, gdje publika uopće nije zainteresirana za njihove pjesme, nego stalno traže da im pjevaju popularnu poskočicu 'Jaja Ding Dong'.
No spletom čudnovatih okolnosti Fire Saga ipak upada među kandidate za islandskog predstavnika na Eurosongu, a spletom još čudnijih - dapače, kriminalnih okolnosti, uspiju doći i do finala Eurosonga u Edinburgu. Problem je jedino u tome što su katastrofalno nespremni, ali i to što njihovi međusobni odnosi nisu sasvim raščišćeni. Sigrit, naime, već četrdeset godina čeka da se Lars napokon zaljubi u nju kao što je ona zaljubljena u njega, ali Lars od svoje opsesije Eurosongom to jedva i primjećuje.
Povratak Willa Ferrella u vode šašavih komedija svakako je nešto čemu se treba radovati, no ako ćemo ga suditi samo po ovom filmu, mislim da bi nam radost mogla uskoro splasnuti. Iako vizualno raskošan (i to je eufemizam stoljeća), razbacan po krasnim lokacijama na Islandu i Edinburgu i iako nedvojbeni šarmantan, film jednostavno nije onoliko smiješan koliko bismo to očekivali od Ferrella, a usto je još i dramaturški sprčkan i razvučen.
Glavni problem jest neuvjerljiva ljubavna priča na koju se film oslanja - niti je ikome jasno kako odrastao muškarac na pragu pedesete (ili već u pedesetima, kako računica s brojanjem godina od Abbina nastupa na Eurosongu sugerira) može ne shvaćati da ga njegova dugogodišnja glazbena partnerica obožava, a još je manje jasno što, zaboga, ona vidi u njemu. U redu, žena je čudakinja koja razgovara s vilenjacima te im ostavlja hranu i piće u podnožju planine, ali ipak.
Drugi glavni problem jest taj što su se autori filma (među kojima je i sam Ferrell) odlučili sprdati na račun manifestacije koja već sama po sebi jest sprdnja i kič pa spektakularni nastupi kandidata na Eurosongu, koji su snimljeni nevjerojatno blještavo i pretjerano svima onima koji znaju Eurosong ne izgledaju kao zezancija nego kao dokumentarac.
Treći glavni problem je predugo trajanje filma, koji u svojoj sredini bespotrebno meandrira pa se razvodnjava i humor i dinamika ljubavne priče i dinamika priče o Eurosongu. Četvrti je problem to što su Ferrella nadigrali gotovo svi koji imaju više od pet minuta na ekranu. Pritom je, dakako, najmanji problem to što je prva među njima Rachel McAdams jer je ona ipak, kao i Ferrell, glavna junakinja u filmu, ali vrijedi napomenuti da je žena izvrsna i da je ovom ulogom još jedanput pokazala da joj je raspon nevjerojatan - od romantičnih uloga poput one u 'Bilježnici', preko cinične detektivke u 'True Detectiveu' do savršenog komičarskog tajminga i izvedbe u ovom filmu, gdje čak i nije imala mnogo s čim je mogla raditi, ali je svejedno povukla odlično. No Ferrella su ovdje nadigrali i mnogi drugi, na čelu s Danom Stevensom, koji igra predstavnika Rusije na Eurosongu i čini to s pravom mjerom, dajući nam smiješnu i pretjeranu eurovizijsku divu, ali ipak ne prelazeći sasvim u karikaturu.
U vremena kada se baš mnogo ne zabavljamo po šarenim partyjima i masovnim manifestacijama i kada ljetne večeri češće nego što smo navikli provodimo s daljinskim u rukama, pitajući se što ima nova na Netflixu, ovaj film nije najgori način za provođenje večeri. Ako ništa drugo, šarmantan je, šarolik i mogao bi nas razveseliti svojim brojnim glazbenim numerama. No teško da je to na razini ostalih Ferrellovih kultnih ostvarenja, a teško da nam može i nadoknaditi zabavu uz pravi Eurosong.
