Komedije Judda Apatowa već odavno u sebi nose jednu te istu boljku - slavu i popularnost njihova autora. Judd Apatow je, naime, svojim ranim radovima, kao što su Junfer u četrdesetoj, Zalomilo se, Hodaj muški: priča o Deweyju Coxu i Pineapple Express stekao status zlatne koke hollywoodske komedije i toleriralo mu se baš sve. Rezultat je bio taj da je Apatow počeo snimati filmove koji su, doduše, još donekle imali elemente simpatičnog humora i sjajnih izvedbi komičarskih glumaca koje je redovito angažirao (Paul Rudd, Jason Segal, Seth Rogen, pa i Apatowljeva supruga Leslie Mann) - ali su postali predugi. Kao da Apatowu, vjerujući da je nepogrešiv, nitko više ni za živu glavu nije htio reći: 'Ej, stari, ovaj dio ti je nepotreban, ovu scenu treba izbaciti, daj ovo premontiraj'.

No dok su filmovi kao Prelomilo se u četrdesetima i Komičari, unatoč svojem rubno izdržljivom trajanju i Apatowljevu ubacivanju apsolutno svega što mu je palo na pamet - ipak uspijevali zadržati šarm i duhovitost ranih radova (ako ste bili voljni uz njih odsjediti više od dva sata i ne pasti u nesvijest od kolutanja očima na dijelovima koji su bili očiti višak), najnoviji film ovoga autora više nema tu iskupljujuću kvalitetu.

'Kralj Staten Islanda', film koji je Apatow napisao u suradnji s Peteom Davidsonom, komičarom koji u njemu glumi glavnu ulogu, apsolutno je najveća gnjavaža u dosadašnjem Apatowljevu opusu. Traje više od 130 minuta (!!!), bezobličan je, dekoncentriran, unatoč tome što se reklamira kao komedija i drama, nije ni jedno ni drugo, a što je najgore - UOPĆE nije smiješan i još je povrh svega dosadan.

Judd Apatow i njegov mladi suradnik Pete Davidson nisu netalentirani idioti. Za temu filma odabrali su zanimljivu priču koja je baš tip teme s kojom bi Apatow mogao briljirati. Film govori o mladiću Scottu (glumi ga sam Davidson) koji u već pomalo poodmaklim dvadesetima živi s majkom (Marissom Tomei, koja je u filmu super) i sestrom na Staten Islandu i potpuno je besciljan. Nema posao, nema životnih planova, neurotičan je i depresivan, ima Kronovu bolest i poremećaj koncentracije, a dani mu prolaze u tome da puši travu s frendovima i spava s djevojkom Kelsey, koju praktički skriva od prijatelja. Sanja o tome da postane majstor tetovaže, ali osim što ne čini ništa da bi se primaknuo tom cilju, sve ideje koje ima u vezi s time su užasno glupe. Scottov je otac bio vatrogasac i poginuo je gaseći požaru hotelu prije 17 godina i čini se da su i Scott i njegova majka zbog toga pomalo zastali u razvoju te zbog toga razvili ovisničku, edipovsku sponu.

Početne postavke su, dakle, sasvim okej. Iz te bi se priče mogla proizvesti vrlo dobra drama, a talentirani komičari kao što su i Apatow i Davidson iz svih su tih elemenata mogli izvući i sasvim solidan broj dobrih fora koji bi film učinili duhovitim. No to se nije dogodilo.

Od trenutka kada se u filmu dogodi prvi preokret koji izaziva promjenu - Scottova majka upoznaje tipa s kojim počinje hodati i napravi jedan korak izvan svojeg višegodišnjeg trpljenja beznadnog, lijenog sina - film se počinje raspadati. Scott, naravno, strašno loše reagira na promjenu, ali ispada da jednako loše reagiraju i Apatow i Davidson. Umjesto da se dramski pozabave Scottovom neurozom, traumama i njihovim posljedicama - oni ih pretvaraju u skup uglavnom potpuno besmislenih anegdota, a onda, kada ne uspiju s dramskim momentom, rasplinjavaju se u nizu krajnje debilnih fora. Najgore je to što onda ubacuju i neke događaje koji kao da su sletjeli iz nekog drugog filma i nemaju ama baš nikakvog smisla ni cilja u ovome, kao što je epizoda s jednom pljačkom nakon koje sam ostala s petsto upitnika nad glavom, a još gore od toga jest to što su u tom svojem rastresenom, površnom i nimalo smislenom narativu žrtvovali nekoliko sjajnih glumaca koji su čak i u toj papazjaniji dali maksimum.

Već je Marissa Tomei kao Scottova majka petsto puta zanimljivija od Scotta i negdje se oko desete minute filma počneš nadati da će film biti o njoj, a ne o Scottu. Tu je i Bill Burr, koji glumi maminog frajera i koji je isto odličan, a izvrsne epizodne uloge ostvarili su i Pamela Adlon i Steve Buschemi. No svi su oni, po prirodi svojih uloga koje su sporedne ili epizodne, na ekranu relativno rijetko i kratko, a ostaje nam praktički neizdrživih 130+ minuta simptoma Appatowvljeva prenapuhana ega zbog kojeg misli da je svaki kadar koji snimi - zlato. A nije.