Prvih malo manje od sat vremena filma 'Beau se boji' jedna je od najboljih ekranizacija panično-anksioznog poremećaja koji sam vidjela na bilo kojem ekranu. U tih prvih sat vremena, naime, autor ovog filma, Ari Aster uvodi nas u um naslovnog junaka, Beaua Wassermana i u ono kako Beau vidi svijet u kojem živi. Odmah saznajemo da Beau ima problema s mentalnim zdravljem jer ga vidimo u posjetu psihijatru. Saznajemo i da ima problematičan odnos s dominantnom majkom, a korijeni njegove anksioznosti natuknuti su već i najavnom špicom, koja na osebujan način prikazuje Beauovo rođenje.

Beau živi u prilično lošoj četvrti nekog bezimenog grada, no dok nam Aster uz bezbroj detalja i još više angažiranih statista prikazuje kako ta četvrt izgleda i što se sve u njoj događa, brzo postaje jasno da je taj prikaz pretjeran. Četvrt i zbivanja u njoj gledamo, naime, iz perspektive Beauovih strahova, paranoje i panike. Po ulicama leže leševi ljudi koji su se bacili s obližnjih nebodera, svi se neprekidno deru, šamaraju i pucaju, beskućnici spavaju i narkomani kljucaju uz nepregledne gomile smeća, od glave do pete istetovirani čudak samo čeka da se Beau pojavi pa da se zaleti na njega, a kada Beau potrči prema ulazu u stambenu zgradu u kojoj živi, na taj ulaz vreba čitava četa besprizornih uličara pred kojima mora brzo zaključati vrata.

Beau se ne može opustiti ni kada se s uličnog horora skloni u zgradu. Dezinsekcijska služba u zgradi pokušava pronaći opasnog pauka, lift se kreće zastrašujuće trzavo i uz bljeskanje svjetala, a ludi Beauov susjed cijelu mu noć pod vrata gura poruke u kojima ga upozorava da stiša glazbu, iako Beau leži u potpunoj tišini.Kada se sljedećeg dana Beau spakira i krene u posjet majci, na samim se vratima sjeti da je nešto zaboravio, vrati se u stan i za to mu vrijeme netko ukrade kofer iz hodnika i ključeve iz brave stana. Nakon toga sve ode u tri vražje matere. Beauovi se strahovi rasplamsaju do neviđnih razmjera, problemi s kvartom u kojem živi postanu nevjerojatni - primjerice, kad na minutu izađe do trgovine po bocu vode, SVI besprizorni navale u zgradu i naprave tulum BAŠ u njegovu stanu, a što je najgore - zakasni na avion kojim je trebao otići mami u posjet. I mama je ljuta.

Ari Aster, koji je pozornost američke i svjetske kino-publike privukao dvama sjajnim hororima, 'Naslijeđeno zlo' (Hereditary) i 'Festival straha' (Midsommar), svoj je najnoviji film, 'Beau se boji' snimio kao projekt koji mu je najbliži srcu i autorskom senzibilitetu (rekli bi Ameri - passion project). Iako je film vrlo intrigantan, originalan, pametan, iako je tih prvih sat vremena doista sjajno i uzbudljivo i iako je Joaquin Phoenix ovdje još jednom dokazao da je jedan od najboljih glumaca današnjice jer herojski nosi 90 % filma (da, naravno da je stoput bolji nego u 'Jokeru') - dogodilo se ono što se često događa s takvim projektima. Razriješenih ruku i punoga srca, Aster je u film ubacio sve, ali baš svesvesvesvesve što mu se činilo super i važnim i genijalnim. A nije.

Iz toga je onda nastala prerazvučena i pomalo zbrkana, nefokusirana saga od četiri poglavlja. Prvo je ono o anksioznosti koje je opisano u prethodnim odlomcima, drugo bi se moglo nazvati 'Beau se pokušava izliječiti i postati normalan', gdje se preispituje koliko je 'normalno' uopće normalno i poigrava se s pričom o obiteljskoj traumi (možda najnefokusiranije poglavlje). Treće bi se moglo nazvati 'Beau na životnom putu kojim nije pošao' i vizualno je najljepše, s prekrasnom stop-motion animacijom čileanskih virtuoza Cristobala Leóna & Joaquín Cociñe. U četvrtom poglavlju, u kojem se Beau suočava sa svojim strahovima, Aster je skroz otpustio kočnice. Unatoč sjajnima Patti LuPone koja glumi Beauovu majku Monu i Parker Posey, koja glumi sredovječnu verziju Beauove mladenačke ljubavi, to je poglavlje ispalo statično, zbrkano i zapravo kao iz nekog drugog filma. Dogodilo se to Asteru i u 'Nasljeđenom zlu', isto u zadnjem činu, onome koji je, kao, sve objasnio, ali nije bilo tako drastično kao ovdje.

Teško je zato ovaj film preporučiti ili ne preporučiti gledateljstvu. S jedne strane - šteta je propustiti onaj prvi dio, onih prvih sat vremena, koji su mogli postati jedan sasvim drugi, sjajan film o patološkoj anksioznosti. U tome je sažeta gotovo sva Asterova genijalnost i filmaški nerv - pravo uživanje u filmu i svim njegovim mogućnostima. Stop-motion animacija u trećem dijelu također je zanimljiva i donosi svu ljepotu talenta svojih genijalnih tvoraca, kako vizualno, tako i sadržajno. No predugih tri sata cjeline ovoga filma, koji usput još i ne funkcionira kao cjelina suviše su naporni da bih ikoga bez grižnje savjesti poslala u kino s preporukom: 'Moraš ovo pogledati'. Možda da ipak pričekate streaming.