Zagreb je početkom tjedna ugostio dvije beogradske predstave: u Zagrebačkom kazalištu mladih prikazan je istraživački projekt, svojevrsni hommage jugoslavenskom filmu 'Drugovi, ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti' u izvedbi Sanje Mitrović i Vladimira Aleksića, a zatim je u HNK-u gostovala veličanstvena Pirandellova tragikomedija 'Tako je (ako vam se tako čini)' Jugoslovenskog dramskog pozorišta u režiji proslavljenog Jagoša Markovića.  

Hrabro o tabu temama

Obje predstave pokazuju čime se i na koji način bave kazališni umjetnici u Srbiji. U prvoj na originalan i suvremeni način, bez straha i političkih kompromisa, preispituju socijalističku prošlost i vrijednosti bivše Jugoslavije, a u drugoj analiziraju sve prisutniju malograđanštinu i opsesivni voajerizam. Zanimljivo je da su obje predstave svježe, nove i drukčije, svaka na svoj način, donekle avangardne i prilično provokativne, što pokazuju da se naši susjedi, osobito u slučaju propitivanja socijalističke prošlosti u ex-YU, hrabro konfrontiraju s tabu temama.   

Naslov predstave 'Drugovi, ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti' konstatacija je glavne junakinje iz kultnog filma Dušana Makavejeva 'W.R. Misterije Organizma', koju glumi Milena Dravić. Nastala je u koprodukciji beogradskog BITEF teatar i Stand Up Tall Productions iz Amsterdama i do sada je gostovala na mnogim europskim pozornicama. U njoj autori Sanja Mitrović i Vladimir Aleksić kazuju priču svoga djetinjstva u socijalizmu, a zapravo se kroz dijalog filma i kazališta bave poviješću bivše Jugoslavije i vrijednostima na kojima su odrastale čitave generacije.

Najveći filmski studio prodan beogradskom taksistu

Ideja o predstavi je nastala prije nekoliko godina, u vrijeme kad je Avala film, jedan od najvećih filmskih studija u bivšoj zemlji, kako nam je ispričala koatorica projekta Sanja Mitrović, prodan nekom misterioznom beogradskom taksistu. Tada su odlučili napraviti hommage jugoslavenskoj filmskoj produkciji i kroz priču o slomu nekad moćnog filmskog studija progovoriti o sebi i bivšoj zemlji.

Naime, oboje su iz Zrenjanina i poznaju se od djetinjstva, i oboje su 2001. emigrirali iz Srbije - ona u Nizozemsku, a on u Italiju. Sanja Mitrović danas živi u Bruxellesu gdje predaje na kazališnoj akademiji, radi širom Europe i smatra se jedinstvenom predstavnicom dokumentarnog kazališta. Vladimir Aleksić se vratio u Srbiju gdje nastavlja uspješnu karijeru kazališnog, filmskog i TV glumca. Primjerice, surađivao je s Ivicom Buljanom na predstavi 'Grobnica za Borisa Davidoviča'.  

U najnovijem projektu montirali su brojne inserte iz 50-ak njima omiljenih filmova, od 'Bitke na Neretvi' i 'Slavice' preko crnog vala i filma 'Kad budem mrtav i beo' do  'Ljepote poroka' i 'Kako je propao rock 'n' roll', zatim ih povezali svojim sjećanjima i komentarima, i potom sami izvodili u ironijskom ključu. Dok se na platnu smjenjuju neke od antologijskih scena iz filmova Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva, Veljka Bulajića, Emira Kusturice, Puriše Đorđevića, Gorana Markovića i drugih redatelja, izvođači se prisjećaju svoga djetinjstva i jugoslavenskog stila života, prepričavaju dogodovštine s filmskih setova, evociraju uspomene na duh Saveza pionira i popularne sletove, propituju herojstvo partizana analizirajući njihove filmske smrti, a bave se i osjećajem sigurnosti i zaštićenosti radništva u socijalizmu. Pritom koriste niz strategija – od verbalnih komentara i simultane sinkronizacije do fizičkih rekonstrukcija, primjerice, u urnebesnoj sceni sleta ili filmskom umiranju na partizanski način, do fiktivnih teza.

Vrijednosti komunizma koje su bile itekako pozitivne

Može se reći da oni u tom zanimljivom dokumentarističkom projektu istražuju kako je slom socijalizma i propast velikih socijalističkih giganata u njihovom rodnom Zrenjaninu, koji su 'hranili cijelu zemlju', utjecao na njih, njihove obitelji i cijeli sustav vrijednosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Kako predstava odmiče kraju, oni sve više preispituju svoje sadašnje situacije, tranziciju i transformaciju društva u postsocijalizmu. Ima li smisla i danas, u uvjetima neoliberalizma i raznih nacionalizama, držati se humanih načela, solidarnosti i drugih ideala naslijeđenih iz bivše države? - jedno je od važnijih pitanja koje ih muči. Za razumijevanje predstave bitan je kraj, kad Sanja Mitrović pita Vladimira Aleksića 'Zašto si se vratio u zemlju u kojoj ne možeš javno reći tko si?'. On odgovara zato što su mu nedostajali obitelj i jezik. A na njegovo pitanje zašto se ona nije vratila u Srbiju Sanja Mitrović odgovara: 'Ne mogu se vratiti u zemlju koje više nema'.

Premda to nigdje nije eksplicitno rečeno tokom cijele predstave provlači se poruka da je bivša SFRJ kao multietnička, multinacionalna i multireligijska zemlja nije bila totalitarna i da su neke vrijednosti komunizma, koji se danas predstavlja na jednostrani način, bile itekako pozitivne.

Za razliku od dokumentarizma i istraživanja Sanje Mitrović i Vladimira Aleksića glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, kazališnog giganta bivše zemlje, donijeli su zaokruženu, dramaturški jasnu i glumački preciznu predstavu 'Tako je (ako vam se tako čini)' Luigija Pirandella u režiji Jagoša Markovića, koja je svojom veličanstvenošću oduševila zagrebačku publiku. Predstava je nastala u povodu obilježavanja 150. godišnjice rođenja velikog talijanskog pisca, koji je iza sebe ostavio impresivan opus - 246 novela, sabranih pod naslovom 'Novele za godinu dana', šest romana i mnoge eseje. Međutim, najvažnijim se smatra njegov dramski opus, u kojem se bavio krhkošću i relativnošću istine, identiteta i stvarnosti što je i tema predstave JDP-a 'Tako je (ako vam se tako čini)'. Pirandellove drame jako su utjecale na mnoge kazališne pravce u 20. stoljeću, a o njihovom značaju najbolje govori podatak da je upravo za dramsko stvaralaštvo dobio Nobelovu nagradu. Adaptaciju, scenografiju i izbor glazbe napravio je proslavljeni beogradski redatelj Jagoš Marković, koji je prije nekoliko godina režirao 'Gospodu Glembajeve' u Ateljeu 212.  

Opsesivno čeprkanje po životima susjeda

Pirandello se u ovoj i danas vrlo aktualnoj tragikomediji, napisanoj 1917., bavi istinom, pitajući se je li ona uopće dokučiva, ali i istražuje, kao da anticipira današnje reality programe, i ljudsku potrebu za zavirivanjem u tuđe živote, dakle, voajerizam. U središtu je grupa malograđana koja pod svaku cijenu pokušava otkriti istinu o novoj susjedi gospođi Froli, njenoj kćeri i zetu gospodinu Ponzu. Oni istražuju zašto majka ne živi s kćerkom, tko laže, a tko govori istinu, odnosno, tko je lud, a tko normalan. Sve to promatra Lamberto Laudisi, koji im objašnjava da 'činjenice ne sadrže stvarnost' i da je nemoguće otkriti istinu te da treba vjerovati i jednom i drugom ili nijednom. To bolesno i opsesivno čeprkanje po privatnim životima susjeda pod krinkom traženja istine, varljivost percepcije, mnogostrukost perspektiva, sve se to prelama u Pirandelovoj priči koju zaključuje gospođa Ponza: 'Ja sam ona za koju me vi smatrate'.

Predstava na superioran način korespondira s našom stvarnošću. Premda je napisana početkom 20. stoljeća, Jagoš Marković je istaknuo onu razinu Pirandellovog teksta koja je danas iznimno aktualna. To je na prvom mjestu relativiziranje i manipuliranje istinom što je u današnje doba prekrajanja povijesti iznimno provokativno i aktualno. No ništa manje značajno nije ni ismijavanje malograđanštine i njenog terora nad ljudima i njihovom privatnošću što već godinama gledamo u reality programima. 

Ljudi su se pretvorili u voajere

Ansambl JDP-a je kroz začudnu, uvjerljivu igru, kroz groteskne geste i mimiku, čak kroz grčeve lica i prenaglašeni pokret te namjerno farsično glumatanje očima i rukama te snažnim i jasnim verbalnim iskazom, pokazao kako se postavlja Pirandelo. Sve je bilo jasno, a glumci JDP-a su na komičan i zanimljiv način ukazali na strašnu istinu: da danas više nema samo jedne istine i da su se ljudi pretvorili u voajere, koji halapljivo kopaju po tuđoj intimi te da je empatiju i ljudskost zamijenila zluradost.

Izvrsni Predrag Ejdus glumi Lamberta Laudizija kao depresivnog intelektualca, kojem se toliko gadi čeprkanje njegovih rođaka po životima drugih ljudi da u velikom finalu završava na lusteru, sugerirajući da je danas sve karneval. Jelisaveta Sablić, inače poznata kao komičarka, u ulozi Gospođe Frole, pogođene strašnom tragedijom, veličanstveno je i s lakoćom utjelovila bol i tugu svih majki koje se žrtvuju, spremna da kao prava tragična heroina podnese još veći teret. Branislav Lečić kao Savjetnik Agazzi je odličan, Jasmina Avramović igra njegovu suprugu Gospođu Amaliju vrlo žovijalno, a Lazar Đukić kao njihov sin pravi je predstavnik kmezavog razmaženog balavca. Irfan Mensur kao Prefekt, odnosno Gradonačelnik snažan kao i uvijek, a Nenad Jezdić kao Sirelli nevjerojatno komičan kad pretjerani pokretima i gestama pokazuje gadljivost servilnost prema moćnicima. Predstavu su zaokružili Marko Janketić i Nevena Ristić kao par Ponza, Vesna Stanković kao gospođa Sirelli, samozatajna Rada Đuričin u ulozi Gospođe Cini te Slobodan Tešić u roli Sobara.