Novom interpretacijom Euripidove 'Medeje' u izvedbi mariborskog SNG-a Oliver Frljić je pokazao svim skepticima i ideološkim protivnicima da nije 'samo' kazališni politički aktivist, nego iznimno talentiran i kreativan redatelj, koji se može s lakoćom uhvatiti u koštac s klasicima i ponuditi publici njihovo suvremeno i vrlo aktualno čitanje.  

Frljićeva 'Medeja' je jasna, precizna, vizualno vrlo atraktivna, a kazališno minimalistička predstava komorne atmosfere s jakim glumačkim interpretacijama, koja u centar postavlja ženu kako bi se propitao njen podređeni položaj i diskriminacija u patrijarhalnim društvima, od antike do danas. 

Temelji se na jakoj simbolici pa se tako pred očima gledatelja nižu slike grobnice, kora muškaraca u klasičnim crnim odijelima, paljenja očiju djeci na plakatu, estradnog plesa, slijevanja krvi po plastičnom zastoru i glava ovnova, što sve omogućuje publici i dešifriranje u suvremenom kontekstu.

Tako primjerice Medejino grozomorno ubojstvo vlastite djece priziva članke iz crnih kronika u kojima se zadnjih godina pisalo o porastu broja čedomorstva u Hrvatskoj, prizor estradnog plesa budi asocijacije na današnje društvo bremenito korupcijom u kojem su amoralne veličine postale stupovi poretka, a zvuk 'Internacionale', komunističke i socijaldemokratske himne, u sceni Medeje i Dadilje uspostavlja most između ugnjetavanih nekad i sad, jasno poručujući 'Ustajte prezreni na svijetu, svi sužnji koje mori glad'.

Posebno je moćna scena u kojoj Medeja podiže bijelu čipkastu haljinu, nalik na vjenčanicu, i zatim iz džepova crnih hlača vadi upaljač i cigarete te pali oči djeci naslikanoj na plakatu. 

Predstava je višeslojna i progovara o mnogim pitanjima današnjeg vremena. Na prvoj razini to je priča o Euripidovoj čarobnici Medeji, koja zbog ljubavi pomaže argonautu Jazonu ukrasti zlatno runo od njezina oca, izdaje domovinu i ubija brata, a nakon muževljeve nevjere i odluke da se oženi kćerkom korintskog kralja Kreonta smišlja krvavu osvetu i priprema masakr te ubija vlastitu djecu. Na drugoj razini vidimo ženu kao žrtvu patrijarhalnog, robovlasničkog antičkog društva, a zapravo gledamo današnju modernu građanku, koja je pod najezdom ultradesne konzervativne revolucije u Hrvatskoj spolno i profesionalno diskriminirana, što se najbolje vidi po malom broju žena na visokim položajima, od politike i državne administracije do gospodarstva. Na trećoj razini kroz bračni brodolom i Jazonovu nevjeru pratimo analizu bračnog odnosa koji eskalira u osvetničko ludilo.

Na četvrtoj razini progovara se o odnosu prema strancima - Medeja je strankinja i samim time u podređenom položaju, a zapravo se govori o danas rastućoj ksenofobiji. Na petoj razini ukazuje se na problem izbjeglica i prognanika – Medeja živi s Jazonom kao izbjeglica na Korintu, što se poklapa s migracijskim valovima koji tresu svijet zadnjih godina. Tu je i šesta razina, na kojoj se kroz lik tradicionalne dadilje, dakle žene bez prava na vlastiti život i obitelj, ponovno otvara klasno pitanje koje je danas u ovom ljudožderskom kapitalizmu jako aktualno.

Medeja je prikazana kao osviještena buntovnica, prognanica i izbjeglica, strankinja, bijesna prevarena žena, koja se suprotstavlja pravilima državnog sustava i ne pristaje na ulogu koja joj pripada u patrijarhalnom poretku. Ona se ne slaže s postavkom da muškarci trebaju stvoriti uvjete za emancipaciju žena, nego ih mora stvoriti ona sama. Zato Medeja ne ubija samo svoje sinove, nego sve muške likove, koji na neki način reprezentiraju taj diskriminatorski i represivni sustav, a zatim se poigrava njihovim mrtvim tijelima, kao lutkama. Tom scenom se sugerira da je Medeja uzela sudbinu u svoje ruke, ali i to da je emancipacija žena apsolutno nemoguća bez kompletne promjene političkog sustava i njegovih protagonista. 

U današnjem društvenom kontekstu u Hrvatskoj, u kojoj na krilima nazadne konzervativne revolucije predvođene prolife udrugama raste diskriminacija prema ženama, a u porastu je i obiteljsko nasilje, koje se nedovoljno sankcionira, ovakvo radikalno, čak feminističko čitanje Euripidove 'Medeje' vrlo je aktualan, pametan i subverzivan kazališni potez. Frljić takvom 'Medejom' upozorava na opasnost od političkog sustava koji, premda izgleda umiveno i europski, na institucionalnoj i zakonskoj razini dopušta povratak patrijarhata i ženi navlači preko lica katoličku burku. Također, aktualizira pitanje je li moguće uspostaviti drukčije društvene i političke odnose u kojima bi žena imala ravnopravno mjesto s muškarcem i gdje ne bi na pijedestalu bila obitelj kao tzv. osnovna ćelija društva. Nažalost, poručuje se i to da se položaj žena nije puno promijenio od antike do današnjeg suvremenog društva.

Medeju glumi Nataša Matjašec Rošker, prvakinja SNG-a iz Maribora, koja vrlo strastveno i energično dočarava bunt protiv patrijarhalne paradigme, kao i sva ostala emocionalna stanja junakinje, od razočaranja, gnjeva i bijesa prevarene žene do lude mahnitosti, svireposti i bolesne osvetoljubivosti te potrebe za mijenjanjem robovskog društva, što je prepoznala i zagrebačka publika, koja je glumicu ispratila s ovacijama. U ostalim važnim ulogama pojavili su se Branko Jordan kao Jazon, Peter Boštjančič kao Kreont i Maša Žilavec kao Dadilja te Davor Herga (Egej), Ivica Knez (Odgajatelj), Matija Stipanič (Sel), Mojca Simonič i Viktor Meglič (Medejina djeca).

Za svaku pohvalu su kostimi Sandre Dekanić - ženski i muški likovi su odjeveni u crna klasična odijela i bijele košulje, a Medejin kostim -  kombinacija uskih crnih hlača i bijele čipkaste haljine - sugerira njezinu dvostrukost: žensku suptilnost i majčinsku nježnost te snagu i emancipiranost. Scenograf Igor Pauška je pak minimalnim sredstvima uprizorio užas Medejine priče, a posebno je snažan kraj, kad se krvlju, odnosno crvenom bojom na stražnjem 'zidu' ispisuje Medeja. Dojam zaokružuje glazba u Frljićevu izboru, koja se kreće u rasponu od već spomenute 'Internacionale' do skladbi Mahalije Jackson, Alfreda Schnittkea i Javiera Navarrete.