Medijska popularizacija medicine dosta je zeznut koncept. S jedne strane - genijalno. Ljudi nauče nešto o simptomima nekih čestih bolesti i stanja pa se, nadajmo se, jave doktoru na vrijeme kad ih nešto 'uhvati'. Oni koji već boluju od nekih bolesti možda i nauče nešto o tome kako se s njima nositi, a na kraju krajeva, promovira se i zdraviji način života. Postoji tu i onaj medijski moment koji, ako je cijela priča dobro izvedena, prikazuje liječnike kao ljudskije i pristupačnije pa pacijenti manje trtare od prezaposlenih ljudi u bijeloj kuti koji im u nekoliko kratkih rečenica i s hrpom stručnih rečenica priopćavaju loše vijesti.

S druge strane između medijske popularizacije i banaliziranja medicine estradnim pristupom tanka je granica. Kao što smo imali prilike vidjeti na primjerima nekih inozemnih doktorskih TV-zvijezda, zna se dogoditi da neki TV-doktori tu znaju opasno zaglibiti u nadriliječništvo, promoviranje opasnih (ili beskorisnih, ali skupih) preparata i slične krivine koje se ne bi smjele nalaziti na popisu djelatnosti čak ni najlošijih liječnika.

Ponekad zbog toga što su željeli zabaviti publiku, ponekad zato što se gledateljstvo lakše skuplja ako im obećaš da će časkom riješiti ozbiljan zdravstveni problem guranjem češnjaka u uho ili ispijanjem čaja od dlaka na repu himalajskog jednoroga, a ponekad jednostavno zato što im je neki ambiciozni proizvođač kupio helikopter, doktori u televizijskim showovima znali su se gadno okliznuti i osramotiti, a što je još gore - naštetiti onima koji su ih slušali. Slavni doktor Oz zbog toga je čak završio na saslušanju pred američkim Senatom.

Zbog toga me, moram priznati, malo zabrinulo kada se nešto prije početka HTV-ove jesenske sheme nova emisija dr. Natka Becka počela najavljivati kao emisija hrvatskog dr. Oza. Nije se baš moralo ići na tu usporedbu. Nije se zapravo trebalo ići ni s kakvom. Dr. Beck već je dosta poznat doktorski influenser, već je nastupao u emisijama o zdravlju i medicini, ne pada baš s neba pa u rebra k'o neki zbunjeni medijski početnik kojem pred kamerom zastane knedla u grlu zato što se ne može sjetiti kak' se na 'normalnom hrvatskom' kaže pankreas ili kardiopulmonalna reanimacija. A ako su ga baš htjeli s nekim usporediti, možda se mogao naći i časniji primjer. Recimo, dr. Sanjay Gupta s CNN-a. Dobro, Beck nije reporter ni izvjestitelj kao Gupta, ali znate što želim reći.

Srećom, nakon odgledanih nekoliko epizoda emisije dr. Becka mogu zaključiti da dr. Beck nije dr. Oz i da se zasad čini da neće poći njegovim putem. Ono što je možda ozovski u njegovim emisijama jest neformalniji pristup, govor ili, kako bi se to samom dr. Becku svidjelo - spika. Dr. Beck i njegovi sugovornici govore opušteno, a ne kao spikeri, čuje se tu i pokoji 'kaj', ali i izrazi iz drugih dijalekata i slengova, i to je tako i u slučaju liječnika i u slučaju 'civila' koji gostuju u emisiji. Emisija je koncipirana tako da uvijek s nekim stručnjakom govori o bolesti ili stanju koji su joj tema i da s tim stručnjakom pokuša gledateljima objasniti što je neka bolest ili stanje, ali tako da ih razumije i netko tko nije ni doktor ni medicinar ni hipohondar koji stalno gugla simptome bolesti po internetu. Tu je onda i osoba koja ima iskustva s tom bolešću ili stanjem, najčešće 'civil', a bude i ilustracija pa i, kao što je to bilo u emisiji o anemiji - testiranje u studiju, prezentacija klope koju je dobro jesti ako si anemična i tako redom.

Zasad mu uspijeva biti istodobno simpatičan i stručan, a slično budi i u svojih sugovornika, koji isto elokventnije i pristupačnije govore o svojoj specijalnosti, koja je nerijetko teška bolest. Nema ni tračka sumnje na mambo-džambolije i preporuke tableta s čistim rajskim nektarom koje liječe sve od zanoktica do dijabetesa.

No dr. Becku možda ipak ne bi škodilo nešto MALO 'ozovskog' pristupa u prezentaciji. Naravno, ne onog u kojem se pretvara u trgovca zmijskim uljem na vašaru, ali onoga koji ipak emisiju čini nešto privlačnijom i dinamičnijom. Naime emisije dr. Becka, iako simpatične, zanimljive i poučne, malo su statične i na samom su rubu toga da zapravo funkcioniraju kao radioemisije. Većinu ih se može odgledati bez praćenja zbivanja na ekranu, samo uz zvuk. Možda bi mu dobro došla dinamika publike u studiju s pitanjima, malo više praktičnih prezentacija koje ne bi bile samo slaganje rikole i raštike uz jaja na pult, nego, recimo, demonstriranje recepata za jela koja su super za anemičare ili dijabetičare ili alergičare, možda prikaz još nekih testova i pretraga kao što je bio test na anemiju, što bi možda razbilo strah nekih pacijenata od nekih pretraga. Dakako, nitko normalan ne predlaže da u studio dofura aparat za magnetsku rezonanciju ni da mu rade biopsije u nesterilnim uvjetima, ali ima jednostavnijih, jeftinijih i prijenosnih stvari koje bi možda odagnale strahove.

Drugim riječima, emisiji dr. Natka Becka nedostaje malo televizičnosti da bi polučila malo više interesa i odjeka u javnosti, pa samim tim možda i bolje obaviještenosti među gledateljima javne televizije. No to bi onda vjerojatno bilo skuplje, teže, zahtijevalo bi više vremena i tko zna kakvih drugih produkcijskih napora. Tako da je zasad okej barem to što na javnoj televiziji imamo simpatičnog i elokventnog doktora koji ima filing za komunikaciju s gledateljima, a pritom nije stalno na rubu šarlatanstva.