Najavna špica serije 'Metropolitanci' počinje poznatim snimkama zagrebačkih nadzornih kamera one nedjelje u ožujku prije dvije godine oko pol sedam ujutro. Znate ih već svi. Ono kad mačke bježe pred drmanjem, pucketa pročelje stare sveučilišne knjižnice i današnjeg državnog arhiva i ono kad auto prođe ulicom pola sekunde prije nego što na nju padne pola zgrade. Većini onih koji su proživjeli i preživjeli potres u Zagrebu vjerojatno će izazvati PTSP.

No nakon toga, i dalje u sklopu najavne špice, posljedice potresa u Zagrebu pretvaraju se u tableau vivant (odnosno, ono što bi ljudi koji se ne preseravaju nazvali živom slikom) Srđana Gulića Gula pred istodobno tužnom i živopisnom ruševinom jedne starozagrebačke zgrade s gitarom i u društvu psa Bonga (koji se u stvarnosti zove Argo). Zgrada više izgleda kao filmska kulisa nego kao stvarna ruševina, a Gul pjeva o tome kak je svojoj ljubavi upravo bio dao 'prvu jutarnju pusu' kad se 'zrušil celi svet' i da je u tom trenutku shvatio kako je njezin zagrljaj čist' fino 'mesto za umret' i da, što se njega tiče, nek ih nađu zagrljene u snu pa nek babe klafraju kaj hoće. Udana je bila i on je volel pit, sad su skupa prešli vrit. Neke od nas to će podsjetiti na suočavanje s posljedicama potresa zbog kojeg smo se našli ne samo u logističkoj, nego i u emotivnoj gabuli. Mnogi su odnosi, prijateljstva i (dobro)susjedstva preispitana u toj situaciji. Tako nešto čini i ova serija. I još ponešto pride.

Moram priznati da, na temelju 'suhih' informacija o seriji prije nego što sam pogledala njezinih sedam epizoda namijenjenih novinarima i kritičarima - nisam baš bila sigurna u ovu seriju. Upalo mi je u oči da u njoj ima osamdesetak govornih uloga, od kojih pedesetak onih zapaženijih. Kaj su ponoreli? - zapitala sam se. Popis (uvjetno rečeno) glavnih uz to je izgledao i kao lijepi dio telefonskog imenika zapaženijih faca hrvatskog glumišta, što mi je sve skupa djelovalo kao vrlo moguća pripovjedačka gungula koju će biti teško pratiti i mišung čitavog spektra ega s vlastitim gravitacijskim poljem kakav je gotovo uvijek teško, gotovo nemoguće kontrolirati.

I s jedne strane - fakat. Ekspozicija i objašnjavanje predpriča likova traju skoro pol' sezone (a serija nije koncipirana kao 'Područje bez signala' pa da svaki lik ima svoju epizodu) i novi likovi furt odnekud kapaju ili isparavaju, ali to je na neku foru skroz okej jer se priča i odnosi paralelno razvijaju i teku nekim normalnim tempom. Što se tiče kaosa s navalom tolikog broja likova, u početku je zbog toga malo frka s pamćenjem imena pojedinih 'dionika' u ovoj zagrebačko-prigradskoj stambenoj krizi. Čovjek mora pribjegavati mnemoničkim sredstvima senilnih, tipa 'onaj koji loče', 'onaj kockar' ili (vjerujte mi, ovo je začuđujuće korisno) - 'onaj s kosom', ali i na to se čovjek navikne, plus, većina ih s vremenom ipak dobije dovoljno karakteristika da ih se sjetite kad se ponovno pojave na ekranu.

Najvažnije vam je zapamtiti da su dobri zubar Petar (Rene Bitorajac) i krkanski muljator Pavić (Dejan Aćimović) glavni predstavnici sila dobra i sila zla u priči. Nije sve baš sasvim crno ni sasvim bijelo kod njih, a još je manje takvo u ostalih likova, no kroz tu dvojicu odvija se glavni sukob na toj liniji. Petar je starosjedilac naselja Vrtovec onkraj Zagreba i predsjednik mjesnog odbora koji u svojoj zubarskoj ordinaciji rješava karijese, ali i razne komunalne probleme Vrtovca, kao što su pseći drek među ljuljačkama i fantomske 'mucice'. Josip Pavić vlasnik je lokalnog restorana 'Čardak' i još niza biznisa s potencijalom širenja na mutne vode, kao što su kladionice koje mu službeno vodi najstariji sin. Povratnik je iz gastarbajterije (nazvati ga povratnikom iz dijaspore bilo bi prepolitički, a Paviću puca prsluk za ideje, ideale, domovinu i sav taj jazz), a žena mu Antica (IZVRSNA Linda Begonja) svojevrsna Lady Macbeth koja vuče sve konce iz pozadine, pa i njime samim manipulira k'o od šale.

Suprotnosti između Petra i Pavića podižu se na viši nivo i postaju sukob kada se nakon potresa u Vrtovec doseljava poveći broj stanovnika iz centra Zagreba kojima su stanovi porušeni u potresu. Ubačeni u POS stanove za socijalno ugrožene, svojim brojem, drugačijim navikama, stilom života, vrijednostima i prohtjevima, oni mijenjaju ravnotežu i odnose u Vrtovcu. Mijenjaju i prioritete Josipa Pavića, koji se polakomi za porušenim stanovima u centru koje želi jeftino otkupiti od 'iseljenika', a i dobrog zubara/mjesnog odboraša Petra potiču na to da se počne raznim sredstvima boriti za dobre odnose između došljaka i starosjedilaca u Vrtovcu.

Ako to zapamtite - a autori su se preglednim scenarijima i režijom pobrinuli da to stvarno ne bude problem - ostali sateliti će se fino uklopiti u mozaik. Mislim, zovem ih 'satelitima' samo zato što su ova dvojica nekakva središnja referentna točka na koju se dobro osloniti, ali ostale priče i većina ostalih likova nisu manje važni ni sasvim ovisni o njima. Dapače, zbog njih je serija zanimljiva i dinamična, a vještina kojom su autori to sklepali zajedno čini 'Metropolitance' bogatima, a ne kaotičnima.

E, sad, daleko od toga da ovdje nema problema. Ima, i to nekih koji potječu iz tog bogatstva. Neke stvari, stanja i problemi nisu baš preduboko obrađeni jer je to s pedesetak likova i barem deset s njima povezanih priča generalno gotovo nemoguće. Zato su neke stvari riješene prečacima i klišejima, kao što je u mnogo slučajeva i glavni zlikovac Pavić. Svačega tu ima što je pomalo 'lijeno' ili već viđeno ili karakterizirano na temelju opće prepoznatljivosti u široj publici - mama koja stalno pila kćer zato što se još nije udala (i kći koja je zbog toga nesigurna 'stara frajla'), manipulativni cool svećenik-roker koji iz stereotipa cool svećenika iskače jedino time što radi super carbonaru (uvijek mora biti ili rock glazba ili motor, nikako da jednom bude, štajaznam, svećenik skejter ili svećenik amaterski craft-pivar). Tu je i frizerka koja zna sve što se događa u naselju. Naravno, tu je i priča o staroj ljubavi koja zaborava nema, ali to opraštam jer bez takve nekakve ljubavne priče serija ne bi prošla ni na natječaju za serije u Hrvatskoj i bližoj okolici.

Ma, opraštam ustvari i sve ovo ostalo jer se, u kombinaciji s ostalim pričama, vješto odrađenim mnoštvom priča i likova, dobrim glumcima (čija se borba ega gotovo i ne vidi na ekranu) i zapravo prilično pametnom slikom suvremenog hrvatskog trenutka na primjeru jedne velike zgrade usred jednog malog mjesta - sve to dobro uklapa, čini seriju pitkom, zanimljivom i vrlo će je vjerojatno učiniti i popularnom.

'Metropolitanci' nisu hrvatski 'Sopranosi', 'Žica', 'Dva metra pod zemljom' ni slična serijska remek-djela. Nisu čak ni 'Područje bez signala'. No dobra su, inteligentna, zanimljivo napisana serija za koju se nikome nećete morati pravdati da je gledate 'samo zato kaj baka voli pa onda da joj pravim društvo'. Možda će neke gledatelje odbiti što je 'previše zagrebačka' jer domaća publika ponekad zna tako reagirati, iako mislim da za to ovdje nema razloga. Osnovna tema, pa čak i naslov, doduše, jesu usko povezani sa Zagrebom, ali s njom će se lako povezati i oni koji nisu iz glavnog grada. Svi znaju kako je nešto izgubiti i kako je kad se u novom okruženju osjećaš kao riba na suhom ili kad te odjednom okruže ljudi koje ne razumiješ. Ta tema možda nije najnovija i najoriginalnija, ali je plodna i, u slučaju 'Metropolitanaca', simpatično obrađena.