Ah, američke dodjele nagrada za film, televiziju i slična šarena čudesa! Nitko ih ne voli, svi zaspemo kada ih pokušamo gledati, i to ne samo zato što se zbog vremenske razlike odvijaju u vampirskom terminu, svečanosti na kojima je uvijek zanimljivije tko se kako odjenuo negoli koju je nagradu dobio (a u zadnje vrijeme čak ni to jer se svi odijevaju ko likovi iz Disneyjevih crtića) i nedostižni uzor koji naši, domaći 'nagradaši' uzimaju kao šprancu pa onda organiziraju još gore i još dosadnije priredbe. Tko ih ne bi volio? Nitko, eto tko.

No zanovijetali mi i žugali koliko nam drago, kad sva prešetavanja po crvenom tepihu završe i nakon što se na pozornici izvede sto i jedna plesna točka (koju cijeli svijet izbjegava odlaskom na zahod ili prebacivanjem kanala na TV prodaju) - svi kipići koji se podijele na kraju ipak imaju neku težinu. Svaka od dobitnica i svaki od dobitnika upisat će ih si u CV, odnosno, u promo-materijale kojima će ih agenti nuditi producentima, učinit će to i nominirani, a i velika je vjerojatnost da će i oni koji su dobili nagradu dobiti i još jednu seriju, još jednu ulogu, ukratko, još jednu priliku. To onda, na kraju krajeva, nešto znači i za nas, gledatelje jer po tome barem otprilike možemo zaključiti kakvi su trendovi i kakve ćemo serije i filmove gledati još barem sezonu-dvije (nije uklesano u kamenu).

Pa da vidimo, što se to glasačima za Emmy sviđa i što možemo očekivati od posljedica njihova ukusa.

Za početak, serije na korejskom. Možda to svima ne zvuči obećavajuće i znam da će u bulumenti hejtera dotične serije izazvati kolektivni napadaj kolutanja očima, ali veliki uspjeh serije 'Squid Game', koja je osvojila 5-6 Emmyja, od toga dva izuzetno važna - za režiju i glavnog glumca, uopće nije mala stvar i s pravom ga nazivaju historijskim. Poslovično anglocentrični Emmyji dosad su vrlo rijetko ili nikada završavali u rukama serija koje ne govore engleskim jezikom, a još ako nisu ni proizvedene u anglosaksonskom govornom prostoru, jedva da ih je itko i primjećivao. Možda je to i moguće opravdati time što je riječ o nagradi američke akademije za televiziju, ali serije na jezicima koji nisu engleski sada su, zahvaljujući globalnim streaming platformama postale i globalni fenomeni i popularne su i u Americi pa ih ni Emmy više ne može ignorirati. Nije još sigurno znači li to i pokretanje novog trenda u kojem će priliku dobiti i produkcije iz zemalja koje nemaju, kao Južna Koreja, jednu od najbogatijih produkcija izvan SAD-a, ali je svakako korak u tom pravcu.

U televizijsku povijest ove su se godine na Emmyjima upisale i Zendaya, koja je dobila Emmyja za najbolju žensku ulogu u dramskoj seriji, i to drugi put za redom za serijiu 'Euforija', a i Sheryl Lee Ralph, koja je dobila Emmyja za najbolju sporednu žensku ulogu u humorističnoj seriji 'Abbott Elementary'. Zendaya je sa svojom nagradom postala prva glumica s dva uzastopna Emmyja za istu ulogu u istoj seriji, a koja nije bjelkinja, a ujedno je postala i najmlađa glumica kojoj je to pošlo za rukom. Sheryl Lee Ralph pak tek je druga afroamerička glumica koja je dobila Emmy u toj kategoriji, a prva ju je dobila još davnih osamdesetih. Činjenica da se Emmyji, ali i američka TV produkcija tek sad bude i primjećuju kreativnost ne-bijelih autora, glumaca i producenata zapravo je izrazito porazna, ali bolje ikad nego nikad.

Valja napomenuti i da je 'Abbott Elementary' dobio nagradu za najbolji scenarij epizode humoristične serije, ali je u globalu, tj. u kategoriji najbolje humoristične serije izgubio od 'Teda Lassa', koji je u svojoj drugoj sezoni bio briljantan, ali ipak ne tako dobar kao 'Abbott' u svojoj prvoj. No iako to definitivno pokazuje sklonost Emmyjevaca da se konzervativno drže već provjerenih serija kojima su već dodjeljivali nagrade, a možda čak i pokazuje preferencije prema 'bjelačkim' produkcijama i sadržajima, pokazuje i trend razvoja naklonosti prema feel-good serijama. Veliki trijumf Schitt's Creeka prije dvije godine, pokazuje visokorangirani i favorizirani položaj 'Abbotta' i 'Lassa' ove godine, dokinuo je dugogodišnju dominaciju cinizma i brutalnosti u komediji te okretanje simpatičnijim likovima i sadržajima.

U kategoriji dramskih serija, koja je svoju sklonost raznolikosti, izgleda, ispucala sa 'Squid Gameom', zanimljiv je veliki uspjeh 'Bijelog lotosa' Mikea Whitea. Iako serija bez ikakve sumnje zaslužuje sve lovorike jer je riječ o jednoj od najboljih serija protekle godine, isto je tako bilo i s Whiteovom prethodnom serijom za HBO - 'Prosvjetljenje', koja do dana današnjeg ostaje jedna od najboljih serija u HBO-ovoj ponudi, ravno uz bok remek-djelima kao što su 'Dva metra pod zemljom' ili 'Preostali'. No s obzirom na to da je 'Prosvijetljenje' bilo izrazito fokusirano na previranja i životne zaokrete jedne sredovječne žene, k tome još i ne osobito privlačne te u nekim trenucima bolno iskrene (što će većina pročitati kao 'histerične'), serija nije imala naročitu prođu ni među publikom ni među Emmyjevcima. Mike White u 'Bijelom lotosu' podjednako se lucidno poigrao nevoljama, pa čak i 'histerijama' sredovječnih žena, ali ih je okružio s dovoljno onih mlađih i privlačnijih, s dovoljno muškaraca i dovoljno drugih tema da publika i Emmyjevci mogu voljeti seriju uz to što će i dalje posprdno gledati na sredovječnu ženu kao lik u seriji ili filmu. No ipak, to što je Jennifer Coolidge dobila Emmyja za glavnu žensku ulogu u mini-seriji i to upravo za ulogu takve sredovječne žene kakvu patrijarhat i Emmy obožavaju prezirati - ipak je još jedan korak u dobrom pravcu.

Drugi su pogoci i promašaji više-manje očekivani. Julia Garner opet je dobila Emmyja za najbolju sporednu ulogu u dramskoj seriji ('Ozark'), što je, kažu, itekako zasluženo, ali je - isto tako opet - Akademija propustila nagraditi Rheu Seehorn za ulogu Kim Wexler u seriji 'Nazovi Saula', što mnogi smatraju propustom desetljeća, jednako kao i generalno zaobilaženje te serije s televizijskim nagradama. Jean Smart i više je nego zasluženo dobila nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu u seriji 'Komičari', što zajedno s Coolidge i Ralph pokazuje da Akademija ipak počinje ozbiljnije primjećivati glumice starije od 50 godina. Veliki trijumf 'Nasljeđa' zaslužen je, ali i predvidljiv do boli i šteta je što akademci nisu znali malo više cijeniti neke nove serije, kao što su među nominiranima bili, recimo, 'Severance' ili 'Yellowjackets', ali nitko se ne može požaliti na nagrađivanje jednostavno predivnog Matthewa Mcfaydena kao superljigavog Toma u 'Nasljeđu'. U seriji koja brutalno dekonstruira mačo arhetipe i navodu poslovno-intelektualnu superiornost mogula kao što je Logan Roy, Tom je blistavi primjer urnebesnog realizma i prave prirode momčina s vrha u kojima publika prepoznaje ono što bi i oni bili da se nađu u takvom položaju, a ne onoga što bi htjeli biti.

Što se svega ostalog tiče, Emmyji su ove godine imali još jednu novost, a to je da su se dosjetili nečemu čime će govore dobitnika možebitno učiniti zanimljivim. Naime, kao i na svim dodjelama nagrada, organizatori pogrešno smatraju da su ti govori nezanimljivi, iako su muzičke i plesne numere daleko gori zločin prema gledateljstvu, koje bi puno radije slušalo čega će se sve poznate njuške sjetiti nakon što zahvale Bogu i mami. Skraćivanje vremena govora dobitnika u zadnje je vrijeme došlo skoro do toga da su najavljivači nakon proglašenja pobjednika počeli bacati kipove u publiku pa, brate, lovi i mahni, ne'š nas sad gnjavit govorancijama. Emmyjevci su se pak dosjetili rješenju - svaki je dobitnik mogao unaprijed prijaviti listu producenata, šminkera, key gripova i ostalih članova ekipe kojima se mora zahvaliti, a onih xy minuta za govoranciju ostalo je za razne kreativne istupe, kao što je bio onaj u kojem je Sheryl Lee Ralph zapjevala.

Nadajmo se onda da će Akademiji koja dodjeljuje Emmyje do sljedeće godine na pamet pasti i neke druge inovacije. Ukidanje glazbeno-plesnih numera ne bi bila loša ideja, ali još bi bilo bolje da se malo trgnu iz drijemeža i primijete još malo novijih serija, još malo manjinskih radova i još malo živahnosti izvan okvira serija kojima su već dodijelili i šefa i stanicu.