Sigurno pola filma 'Nikako' Jordana Peelea sjedila sam u kinu s facom hipnotiziranog punoglavca (točnije, praznoglavca), jedva u mislima uspijevajući formulirati jednostavnu upitnu rečenicu: 'Molim?' Događaji na velikom ekranu nisu mi bili nezanimljivi, ali mi pod milim borgom nije bilo jasno o čemu je to. Zašto je to Jordan Peele snimio? Zašto je u kinima? Zašto mi to gledamo? Iako mi je do kraja filma postalo MRVU jasnije, naglasak je na MRVU, a ne na jasnije.

Fora je u tome da je Jordan Peele dosad snimio dva odlična filma - 'Bježi!' i 'Mi', čija značenja, priču, poruku i razloge postojanja nije uopće bilo teško proniknuti. Angažiran, filmski izuzetno pismen i 'nagledan', Peele je ono što je htio reći upakirao u dva žanra, jedan koji mu je očito srcu drag (horor) i drugi kojim se godinama aktivno bavio (komediju). E, a sad je otišao u nekom drugom pravcu. Snimio je SF-vestern nimalo nalik nijednom drugom SF-vesternu koji znate (a pretpostavljam da znate West World s Yulom Brinnerom i to je to, baš kao i ja jer ne računamo svemirske vesterne kao što su 'Zvjezdani ratovi'), a što je s njim htio ispričati i poručiti... evo, ne znam za druge, ali ja fakat nisam sigurna.

U samoj priči već ima zbilja svačega. Glavna linija prati OJ-a i Em Haywood (Daniel Kaluuya i Keke Palmer), brata i sestru odrasle na farmi konja koji se treniraju za nastupe u hollywoodskim filmovima. OJ je i sam trener konja, a jednoga dana oca mu ubiju predmeti koji počnu bez veze padati iz vedra neba. Objašnjenje je da je to ispalo iz nekog aviona, ali nitko nije baš uvjeren. OJ i Em, međuitim, ubrzo skuže da im nad farmom lebdi jedan nepomični oblak, za koji se ispostavi da je zapravo izvanzemaljsko čudovište koje im 'usisava' konje jer se tako hrani. Ubrzo se ispostavi i da se čudovište hrani ne samo konjima, nego općenito organskim materijalom, uključujući i ljude, a do kraja filma skužit će se i da se od čudovišta možeš obraniti jedino ako ga ne gledaš.

I ne brinite, nisam vam ništa spojlala. Između početka i toga negledanja još je pun kufer i osamsto stvari, od kojih neke jesu, a neke nisu povezane s tim, jednim od rijetkih zaključaka filma koji mi je donekle jasan. Ima tu svačega - od lunaparka nekadašnje dječje televizijske zvijezde Jupea (Steven Yeun), koji je prvi primijetio čudovište pa kupuje konje od OJ-a i Em da bi ga nahranio pred zadivljenom i prestravljenom publikom pa sve do incidenta na setu serije u kojoj je Jupe glumio kao dijete, a na kojem je čimpanza napao sve glumce osim njega.

U svemu što je u filmu prikazano razbistrilo mi se jedino to da nam Jordan Peele govori o opasnostima GLEDANJA i o njegovoj moralnoj upitnosti. Zašto svi zurimo u nesreće i pokolje? Zašto su filmovi katastrofe, horori, snimke rušenja, razaranja, prirodnih i neprirodnih katastrofa tako popularne? Zašto zurimo u životinje zatvorene u kavezima u zoološkom vrtu? Nije li takvo zurenje nenormalno, uvredljivo, eksploatacijsko, jedna od tekovina civilizacije kojom se čovjek umjetno (i lažno) izdiže iznd prirode - jer u prirodi mu ne bi palo na pamet, primjerice, zuriti divljoj životinji u oči?

E, sad. Zašto sve to svojim filmom propituje lik koji živi upravo od toga da ljudi u njegovim filmovima zure upravo u ono nad čim se u ovome, svojem trećem filmu pita je li to okej - ja stvarno ne znam. Ali pita se. I pita se na prilično zanimljiv način. Taj je način ujedno i zbunjujući, nakrcan referencama na pola filmske povijesti, od 'Bliskih susreta treće vrste' do 'Ralja'. Rijetko me tko u zadnje vrijeme uspio tako zbuniti. No vrijedi pogledati. I izvjesno je da Jordan Peele još ima štošta reći. Voljela bih samo da to sljedeći put učini tako da ga razumijem.