Tri su ključna faktora koja odlučuju o tome hoće li vam se svidjeti najnoviji biografski film o Elvisu Presleyju. Prvi je, naravno, volite li Elvisa. Ako ga ne volite, ako vas ne zanima ni njegova glazba ni karijera ni ličnost - odmah piši kući propalo. Nemojte ni ići gledati film, samo ćete se naživcirati od kvazidubokih previranja lika kojeg uopće ne kužite, a još će vam i neke detalje iz njegova života servirati kao samorazumljive pa vam ništa neće biti jasno. Ne, 'Elvis' definitivno nije jedan od onih biografskih filmova koje sa zanimanjem mogu gledati i oni kojima puca prsluk za naslovnog junaka - to je film za fanove ili u minimumu - blagonaklone simpatizere zainteresirane barem za rock'n'roll.

Drugi je ključan faktor volite li Baza Luhrmanna i njegovu estetiku. Baz Luhrmann, redatelj i koscenarist ovog filma o Elvisu voli se furat na to da je totalno drukčiji od drugih, iako zapravo i nije baš TOLIKO drukčiji koliko voli tu furku. A furka se sastoji od stila koji je uvijek grandiozan, šaren, nakrcan hrpom neobičnih detalja, uvijek je tu neki cirkus, žena s bradom, gutači plamena, setovi koji su se gradili ko da se gradi Empire State Building, ali s puno neonskih reklama, zastava, vjenčića, karijatida i atlasa - ali našminkanih i odjevenih u odjeću suprotnog spola i, sve u svemu, pičvajz. U tom raskošnom i raskalašenom stilu Luhrmann s lakoćom postiže trenutke čistog nadahnuća i genija, ali u nekim je drugim trenucima jednostavno naporan, gubi koncentraciju - i svoju i gledateljsku - i ukratko rečeno, svaki mu je film malo kao dosad najveći mu hit - 'Moulin Rouge'. Ako to volite - super. Ako ne, izgnjavit će vas.

Treći je ključan faktor - volite li biografske filmove. Biografski filmovi imaju svoju formulu od koje se teško odmiču čak i kad to žele, a Luhrmann je u ovoj priči o Elvisu silno želio. No ne možeš snimiti biografski film koji nije biografski film pa i ovdje, unatoč nakrcanim cirkusima i tobože čudnim perspektivama ima svega kao i u drugim biopicovima: pogled iza kulisa slave, privatna previranja i boli sjajnog celebrityja, usponi i padovi, osobe koje su odigrale važnu ulogu u njegovu životu, perspektiva nekog drugog, bla bla. Usput tu uvijek bude i slobodne interpretacije povijesnih činjenica, kao što je u ovom filmu forsiranje Elvisova inače gotovo nepostojećeg aktivističkog impulsa (jedno je buntovnik, a drugo aktivist, dragi Baže), ali sve je to dio žanra. Ako ga ne volite, stvarno ne postoji razlog iz kojeg biste ovo uopće gledali.

Osobno sam na 1,5 od 3 faktora. Volim Elvisa, Baz Luhrmann uspio me dobiti samo s 'Moulin Rougeom', a ni to baš potpuno, dok sam s biografskim filmovima na li-la. Neke ('Frida', 'Amadeus', 'Ed Wood') volim toliko da mi oduševljenje njima pokriva ravnodušnost ili prezir prema stotinama drugih, pa neću baš a priori odbijati pogledati filmove po životima stvarnih osoba, ali često će mi ići na živce. S takvom konstelacijom faktora ovaj mi je film na trenutke bio super, a ostatak mi je vremena izazivao pretjerano kolutanje očima.

Za početak, sve moje strepnje od bazluhrmannovštine ovdje su opravdane. Kao i uvijek s kičastim Bazom, i ovdje se čovjek, gledajući njegova pretjerivanja, osjeća kao da umjesto normalnog ručka objeduje tanjur pun gumenih bombona. Niti dobiješ hranjive sastojke koji su ti potrebni, niti se dobro osjećaš kad utažiš glad, a preslatki okus nakon dva zalogaja postaje nešto iritantno i ljepljivo na nepcu. Čim je na početku filma otkriveno da je Elvisov menadžer - pukovnik Tom Parker (Tom Hanks), iz čije je perspektive ispričan film - nekoć bio mendžer u cirkusu, znala sam da je otvorena Pandorina kutija. I bješe tako. Sve je pretjerano, sve je prešareno, sve je kičasto do boli. Znam da to nije slučajno i da to nije izraz Luhrmannova neukusa nego je to njegov stil, plus Elvisova persona i habitus opravdavaju dio svega toga, ali ako ste imalo osjetljivi na takvo pretjerivanje - a ja jesam - bit će vam previše. Zbog toga sam i tako dugo čekala da pogledam film - jer sam znala da će mi se s time popeti na vrh glave.

No da ne bi ispalo da je sve samo kič i gnjavaža biopic formulom, ipak moram priznati da film ima jakih iskupljujućih momenata. Iznad svega i prije svih to je interpretacija mladog Austina Butlera, koji Elvisa glumi s nevjerojatno uvjerljivom strašću, magnetizmom i ranjivosti, a uz to je čak - premda mu naročito fizički NE nalikuje - uspio sabiti Elvisov seksepil u čistu čaroliju kakva je uživo (vjerojatno) i bila.

I sama priča nije nimalo bezvezna, premda se mogla skratiti i NE trajati tragično predugih dva i pol sata. No zanimljiv postupak u kojem pukovnik Parker pokušava ispričati svoju verziju priče, u kojoj nije negativac, a sa svakom riječju se ukopava sve dublje u blato - upečatljiv je, čak duhovit, a prikaz Elvisovih unutarnjih i vanjskih previranja, premda ne predubok, istinski dirljiv i konačno tragičan. Luhrmann je, unatoč tome što svako malo odluta u svoje cirkusarije, ipak dovoljno ozbiljan autor da se i dovoljno ozbiljno pozabavio emotivnim i psihičkim stanjima barem dva svoja glavna junaka.

U konačnici sve to izgleda uglavnom okej i nitko iz kina neće izaći ljut, nezadovoljan ni zgrožen. No dijelovi filma koji bi inače bili nezaboravni utopit će se u hrpi kičastih digresija koje baš ničemu ne služe. Ali to je Baz Luhrmann. Moglo je biti i gore.