Rat je deveti krug pakla u kojem nezamislivi užasi postaju stvarnost, istina padne kao prva žrtva, neke se strašne priče nikad ne raspliću i rane u preživjelih nikada potpuno ne zarastu. No život na neki način ipak teče dalje i nakon rata, bez obzira na ono što želimo ili ne želimo zaboraviti. To nam otprilike poručuje dojmljivi 'Šesti autobus' Eduarda Galića, možda najambiciozniji dosad snimljen hrvatski film o nikad dokraja razjašnjenoj sudbini vukovarskih boraca.
U filmu 'Šesti autobus' nekoliko je različitih skupina likova. Jednu čini nekoliko razvojačenih hrvatskih branitelja koji uglavnom nemoćno i razočarano prate utakmice na televizoru u lokalnom kafiću, svađaju se oko toga je li Dinamo ili je Hajduk 'hrvatskiji' klub. Drugu čini grupa srpskih ratnih zločinaca koji svjedoče pred vijećem za ratne zločine u Beogradu i međusobno se optužuju oko toga tko je bio pravi krvnik, a tko nije. Treću čine nekadašnji vojnici s obje strane koji su nakon rata 'okrenuli novi list' i sada žive kao da su zaboravili sve povezano s ratom u Vukovaru, pa i zauzimaju važne položaje, kao što je onaj dogradonačelnički ili onaj savjetnika predsjednika.
Dvoje glavnih likova - Vukovarac Josip (Marko Petrić) i američka novinarka 'domaćeg' porijekla, Olivia (Zala Đurić) - negdje su u limbu između tih skupina. Josip bi, za razliku od svojih drugova iz lokalnog kafića, volio zaboraviti sve što je proživio u ratu, ali, za razliku od onih koji su 'okrenuli novi list' - ne može zaboraviti. Olivia pak želi saznati istinu. Prateći suđenje koje se u Beogradu odvija pred vijećem za ratne zločine i razgovarajući sa svjedocima, saznaje za misteriozni šesti autobus. Službeno se, naime, zna da je na Ovčaru nakon pada Vukovara dovezeno pet autobusa zarobljenika. Neslužbeno se, međutim, priča o tome da je postojao još jedan autobus, koji nikada nije stigao na Ovčaru jer ga je netko presreo i skrenuo s puta. Ne zna se što je bilo sa zarobljenicima iz tog autobusa, ali postoji mogućnost da je u njemu bio izvjesni Dugi, ratna legenda o kojoj pričaju 'dečki' iz lokalnog kafića, čovjek koji je vlastoručno uništio tko zna koliko neprijateljskih tenkova i općenito bio poznat po odvažnosti. Olivia je posebno zainteresirana za sudbinu Dugog. Ubrzo ćemo i mi i Josip shvatiti da za to ima i osobne, a ne samo novinarske razloge.
No prije nego što se to dogodi, Josip će Oliviju provesti kroz svoja ratna sjećanja, kroz sve ono što bi, kako i sam priznaje, najradije zaboravio. Učinit će to kao što je Virgilije učinio s Danteom - provest će je kroz pakao, s tom razlikom što je Josip taj pakao osjetio na vlastitoj koži. Taj dio filma, onaj koji se odvija 1991. u Vukovaru, posebno je dojmljiv. Ni nas se, kao 'posjetitelje' tog pakla, ovdje ne štedi. Slično kao i u nekim drugim ratnim filmovima, primjerice, u 'Spašavanju vojnika Ryana', dobit ćemo vrlo eksplicitne prizore boli, patnje i stradavanja - leševe staraca, u eksplozijama raznesene noge, komadiće mozga u 'kacigi koja glavu čuva', klanje, zapomaganje i zlostavljanje zarobljenika.
Marko Petrić kao Josip izuzetno je uvjerljiv u tom dijelu filma. Vrlo organski i potresno dočarava sva teška stanja u kojima se nalazi tijekom svojeg ratnog puta, a to, ruku na srce, čine i svi ostali koji glume njegove suborce (osobito Živko Anočić, koji glumi legendarnog Dugog). Nešto je manje uvjerljiv - što ne znači da je loš - u dijelu filma koji se odvija 2008., ali to, čini se, nije zbog manjkavosti u njegovoj glumačkoj vještini, nego zbog toga što - i opet, čini se - taj dio filma pati od manjkavosti u scenariju, pogotovo u prilično umjetnim dijalozima. Pomalo je pretjeran, čak na trenutke i karikiran lik glavnog zlikovca Štuke. Pavle Matuško ga igra vješto - od njegova psihopatskog smiješka, tobožnjeg pokajništva i ponašanja u sceni u kojoj se s Olivijom susreće u taksiju ledi se krv u žilama, ali na momente kao da prelazi u lik iz nekog bolesnog DC comics stripa, što nije bilo potrebno. Dovoljno je užasan i bez tih karikatura.
No ono što ovaj film uspijeva i što ga čini najambicioznijim filmom u padu Vukovara dosad jest osjećaj težine, gorčine i traume u nekadašnjih vukovarskih boraca pa, usudila bih se reći, svih Vukovaraca i nezanemarivog dijela Hrvata koji su svjedočili onome što se 1991. događalo u Vukovaru, bez obzira jesu li to promatrali izbliza ili izdaleka. Film ga izvrsno dočarava, pa iako ne daje odgovore na pitanja koja se i dan-danas postavljaju u vezi tragične vukovarske priče, kroz film ćete osjetiti zašto se neki mogu, a neki ne mogu odmaknuti od te priče. Goran Bare u najavnoj i odjavnoj špici pjeva o životu kao rijeci koja te nosi, i svakoga će, nakon rata ili nakon bilo kojeg strašnog događaja za koji se čini da zaustavlja život, odnijeti negdje drugdje. To posebno vrijedi za nekoliko različitih skupina likova u ovom filmu. Neke je odnio daleko od rata, neki su u njemu zaglavili zauvijek, a za neke... za neke, usprkos svim neispričanim pričama, gorčini i mladosti provedene u paklu - možda ipak još ima nade.