Moram priznati, iznenadili su me Prašinari. 'Mucice' od prašine koje dječak Igor (izvanredan Bruno Frketic Bajic) drži u kutiji uspjele su se nekako spasiti od sigurne smrti u hrpi prašine sabijene u strašni usisavač i sada prolaze razne pustolovine, i dalje izmičući usisavaču. 'Zašto odrasli uopće pospremaju?' - u jednom trenutku pita jedan od Prašinara. 'Zato što su sebični i glupi', odgovara Igor.

Odrasle - točnije, svoju majku i oca - Igor u filmu prvi put čuje kroz vrata. Deru se. Igor otvara vrata, pa se i on izdere. 'Dosadni ste!', vikne.Očito to ne čuje prvi put. Vraća se u svoju sobu i nastavlja igru s Prašinarima. Majka ulazi i daje mu lijek, govori da će mu donijeti i pumpicu protiv astme. To i veliki usisavač koji stoji u dječakovoj sobi implicira da je dječak očito alergičan na prašinu i da se zbog toga njegova soba često usisava. Prašinari u njegovoj kutiji nisu, dakle, samo odraz njegove predivne, neobuzdane mašte, nego i mali znak pobune protiv roditelja.

Izvan Igorova svijeta mašte odvija se, naime, mučna drama. Roditelji mu se rastaju. Dapače, proživljavaju posljednjih pola sata zajedničkog života. Sve je već dogovoreno - kao što će Igor u igri reći svojoj simpatičnoj teti Maggie iz Amerike (Lee Delong), mama i tata se rastaju, mi idemo nakratko k dedi i baki, a onda ću živjeti malo s mamom, malo s tatom. Treba samo izgurati te posljednje, teške zajedničke minute.

Nina Violić u svojem nam je dugometražnom igranom prvijencu (za koji je na filmskom festivalu u Puli osvojila nagradu Breza za najboljeg debitanta) odlučila ispričati priču o tih zadnjih pola sata braka kroz tri perspektive. Jedna je perspektiva dječaka Igora, druga je perspektiva muža (kojeg igra Goran Bogdan), a treća žene (koju igra sâma Nina Violić). Nije nam uopće objašnjavala kako je i zašto do tog razvoda došlo, ali to za film nije ni važno. Muž i žena oboje su blijedi, rezignirani i očajni, a razlika je u tome što muž pokazuje zadnje očajničke trzaje i glupe pokušaje da 'spasi' brak. Njegovi su pokušaji glupi jer se uglavnom sastoje od poricanja stvarnosti i krajnje neprimjerenih prelazaka granica privatnosti vlastite žene - počevši s time da pokušava nagovoriti punicu da kćer odgovori od razvoda pa sve do idiotskog pokušaja seksa sa ženom koja sjedi na zahodu.

No muž nije negativac u ovoj priči. Nitko nije, kao što nitko nije ni heroj, osim možda psa sa plastičnim plaštom iz pjesme TBF-a koju junaci slušaju u autu tijekom ključnih emocionalnih trenutaka filma.Riječ je o pogubljenim ljudima koji pokušavaju proživjeti, provariti i preživjeti najgorih pola sata u svojem dosadašnjem životu. Nije ni čudo što pritom griješe, potežu glupe poteze ili se ponašaju krajnje nesimpatičn. Njihova su emotivna stanja kompleksna i zbrkana - to će shvatiti svatko tko je ikada prošao kroz kraj veze ili braka, posebice kraj veze ili braka u kojem postoji dijete, a to da svatko situaciju vidi i tumači drugačije, rašomonski, to je... oh, tako ljudski.

Muž nikako ne može prihvatiti da je brak gotov, nego misli da mu žena ima psihičkih problema te da će se sve srediti kada se i to sredi, žena u svojem umoru od lošeg braka na trenutke djeluje okrutno, hladno i nevoljko za razgovor, ali svaka od njihovih zasebnih perspektiva govori nam da su oboje jednostavno jadni. I da je film samo o tome, bio bi sumoran, siv, blijed i pretežak. No ovo je film i o suosjećanju. Razvod, gledan objektivno, izvana, nije big deal. Milijuni ljudi diljem svijeta razvode se svakoga dana i milijuni nakon toga nastavljaju sa životom, pronalaze sreću, ljubav, smisao... No kad si 'unutra', kad se to događa tebi, tada je to katastrofa, potres, gubiš tlo pod nogama i ne znaš točno što ćeš dalje čak i ako taj razvod želiš.

Osim rašomonskog prikaza različitih perspektiva, ovaj nas film još nečim uvlači 'unutra' i tjera na suosjećanje s protagonistima - maštom, veseljem i igrom. Igrovi Prašinari - bića koja dječak pokušava kroz igru spasiti iako mu prašina ugrožava zdravlje krasna su alegorija njegovih pokušaja da istodobno pobjegne od drame svojih roditelja, ali i da ih shvati. Otkačena teta iz Amerike druga je pojava mašte, veselja i empatije u filmu. Pojavljuje se kao kakva dvorska luda, s maskama, kostimima, šaljivim figuricama pape i razigranošću, naizgled uopće ne shvaćajući kakva se drama odigrava kod njezinih rođaka. No onda u tri perspektive ove priče učini tri stvari. Igra se s Igorom i kroz igru od njega saznaje što se točno zbiva, svojem nećaku i očajnom suprugu pjeva - napola u šali - američku gospel pjesmu koja govori o nadi i sreći koja postoji čak i u najmračnijim trenucima, a na rastanku u hodniku zagrli katatoničnu suprugu i plače s njom.

Da, život je težak, bračni krahovi su užasni i mučni, kraj ljubavi izaziva jedan od najgorih osjećaja poraza u životu, ali... ali moraš dalje. I možeš dalje. Ako nikako drugačije, onda tako da se sjetiš junaka pjesme TBF-a 'Pas sa plastičnim plaštom', koju je autor napisao nakon što je u gradu vidio psića u plastičnoj kabanici. Bio je to samo psić u plastičnoj kabanici, ali on je u njemu prepoznao hrabrog junaka. Taj nam junak neće uvijek moći pomoći, ali lijepo je znati da postoje takve, vesele i duhovite ideje. I ljudi koji nas u našoj nevolji vide i razumiju našu perspektivu. To je, rekla bih, jedna od poruka ovog izrazito emotivno kompleksnog i slojevitog filma.