Ne mogu se nikako uživjeti u opće oduševljenje novim 'Top Gunom', točnije, filmom 'Top Gun: Maverick'. Kamo god se okreneš ljudi padaju u afan kako je novodobni remiks ovog kultnog, ali također neambicioznog filma iz osamdesetih fenomenalan, cool, superuzbudljiv, 'Tom Cruise je i dalje faca', HURA! Hmmm...

Okej, razumijem da je pripadnicima moje generacije, generacije X, koja je u doba premijernog prikazivanja prvog 'Top Guna' taman bila u jeku kasnog puberteta - nostalgija vel'ka stvar. Već godinama - otkad je ta generacija malo-po-malo počela plužiti kroz klimakterij i krizu srednjih godina - osamdesete su the hit. Baš kao što su boomeri dobar dio NAŠE mladosti tupili s nostalgijom za Woodstockom, šezdesetosmom, hipijima i 'to-je-bio-pravi-rock-a-ne-ovo-vaše-sranje' tako i sad neće biti mira sve dok i X-eri ne odu u penziju i počnu se više baviti operacijama kuka negoli pop-kulturom i konzerviranjem vlastite mladosti. Jer ovo sad već postaje nerazumno i 'Top Gun: Maverick' odličan je primjer za to.

Za početak, gotovo cijela priča filma leži na premisi koja vrišti: 'možda smo na pragu šezdesete, ali smo i dalje FRAJERI'. Od samog Mavericka (Toma Cruisea), koji se i nakon trideset godina ponosno ponaša kao kapriciozno derište, uništava milijarde dolara vrijednu probnu letjelicu zato da bi pokazao da je bolji od drona - pa sve do admirala koji mu nakon takvog manevra čuvaju leđa, a ne ispale ga iz topa za Rusiju pa nek tamo Putinu izvodi takve marifetluke.

Nakon što, dakle, ljut zbog toga što su mu ukinuli program razvoja supersoničnog aviona u korist razvoja dronova, Pete 'Maverick' Mitchell na probni let isfura avion koji može letjeti brže od Macha 10, i nakon što ga ne spraskaju van iz mornarice, naš glavni junak odlazi kao instruktor u elitnu letačku školu i onda tamo svima dokazuje da je najveća faca na svijetu i da i dalje sve zna o letenju, avionima i borbi s mrskim neprijateljem.

Dodatni je problem u priči što nemamo pojma tko je mrski neprijatelj. Tu je neko opako postrojenje u nekoj stranoj zemlji i u tom se postrojenju proizvodi uran ili plutonij ili već nešto jako opasno, i to postrojenje treba uništiti, a tu je i mrski neprijatelj s još nekim moćnim avionom, ali ništa tu nije jasno. Protiv koga i čega se bori taj neprijatelj? Demokracije? Amerike? Cijelog svijeta? I protiv čega se točno bore naši junaci? Oružja za masovno uništenje? Terorista? Zla kao takvog? Korone? Morat ću bit zločesta i reći - starenja. STARENJA! Jer čak i taj, borbeni dio nemilo se fura na: 'Možda ću ja uskoro navršit šezdeset, ali i dalje ih prizemljim duplo više od vas, mladih lavova!'

Ima tu i još nešto drame sa sinom pokojnog Maverickovog suletača Goosea, ljubavne priče s Maverickovom starom ljubavi Penny (Jennifer Connelly jer, naravno, Kelly McGillis nije više dovoljno zgodna ni mlada za Toma Cruisea), ima - idealno za nostalgičare - dirljivog susreta s admiralom Icemanom (Val Kilmer) koji Mavericku čuva leđa, ima i admiral Jon Hamm kao još jedna novodobna poslastica za oči i ima puno letanja i preletanja, baš kao i u originalnom 'Top Gunu'.

No dok je u originalnom 'Top Gunu', koji, nemojmo se lagati, isto nije bio remek-djelo od filma - bilo nekih legendarnih scena i replika (I feel the need - the need for speed!, That's right - I AM dangerous! i sl.), ovaj novi nema ni srca ni dinamike ni duha kao prvorođeni. Nema tu pjevanja 'You've lost that loving feeling' u baru, nema tu Anthonyja Edwardsa koji gol do pasa igra odbojku, nema tu DOISTA MLADOG Toma Cruisea koji je DOISTA izgledao kao da će eksplodirati iz uniforme ako mu ne daju da leti ko manijak. Ovo je tipična kriza srednjih godina - ma kako smiješno to zvučalo jer ako su 'srednje godine', onda valjda ispada da će Maverick i Tom Cruise živjeti barem sto dvadeset. Skinemo li nostalgične naočale s nosa, to je vrlo jasno i pomalo tužno.