Daleko od toga da 'Nosila je rubec črleni' nema nikakvih mana. Ima trenutaka u kojima kao da nešto nedostaje, s čudesnim raspletom i epilogom kao da se malo zbrzalo, ali film je u cijelosti toliko simpatičan, veseo i razigran da vam nakon gledanja može ostati samo smiješak na licu.
Godina je 1991. u Zagorju, na radiju se čuju vijesti o ratu, a u pitoresknom mjestašcu među brežuljcima sprema se vjenčanje lokalne puce Ančice, koja se nikako ne može pomiriti da se zbog trudnoće udaje za lokalnog bedaka Renčeka jer zapravo voli mjesnog svećenika. Tješi je njezina kuma, sredovječna Anka, koja joj peče kolače za svadbu, ali ima i svojih problema. Njezina mlada prasica Beba 'skroz je ponorela' jer 'hoče dečka' i Anka ju je naumila odvesti najboljem rasplodnom nerastu u kraju - izvjesnom Rokiju. Ankin muž nije baš radostan zbog toga - Rokija je, naime, njegov gazda doveo sa stočnog sajma u Srbiji i Ruda bi radije da Bebi nađu 'nekog našeg dečka'. 'Kak bu to zgledalo? Sprema se rat, a ti ju vodiš Srbijancu', negoduje, no Anka ne želi ni čuti njegove prigovore. Vodi Bebu k Rokiju i bok.
vezane vijesti
Početak je to priče ultrasimpatične romantične komedije 'Nosila je rubac črleni' scenaristice Sandre Antolić, redatelja Gorana Dukića, u kojoj glavnu ulogu, onu Anke, izvrsno igra Nataša Dorčić, glas preslatkoj svinjici Bebi daje Tesa Litvan, koja glumi i mladenku Ančicu, sveznajući je pripovjedač nitko drugi doli Isus Krist, kojemu glas daje Janko Popović Volarić, a u ostalim se ulogama pojavljuju Pjer Meničanin, Areta Čurković, Ljubo Zečević, Dora Polić, Sunčana Zelenika, Ljubomir Kerekeš, Robert Ugrina, Atanas Atanosovski, Ljupčo Todorovski Upa i, kao glas nerasta Rokija, Goran Navojec. Zanimljivu epizodnu ulogu - onu Majke Božje - ima i Jadranka Đokić.
Film je kombinacija komedije (nije ha-ha urnebes, ali izmamit će vam osmijeh na lice), filma ceste, pastoralne bajke, animiranog filma, suptilnog komentara na besmisao rata, a ima i blagu melankoličnu crtu, ocrtavajući osobne tragedije u pozadini šarolikih i veselih života lokalnog stanovništva. Posvetu praščiću Babeu autori i ne pokušavaju sakriti, iako je prasica Beba sasvim svoj, originalan lik, a 'zagorskoj atmosferi' pridonosi i sjajna muzika grupe Cinkuši.
Prvi dio - onaj koji se većinom sastoji od elemenata filma ceste, dok Anka svoju voljenu prasicu vodi 'k dečku' u obližnje selo ujedno je i najjači dio filma jer se uz kretanje kroz idilični zagorski krajolik gledatelju na izuzetno šarmantan način prikazuju glavne dramske točke priče, ali i bolje upoznajemo glavnu junakinju Anku - njezinu prošlost i sadašnjost, njezine tuge i tragedije, ljubavi i njezina razmišljanja o svijetu, životu, ljubavi, ratu, pa i o Franji Tuđmanu.
Slijedi i akcijski dio, nakon što Anka i Beba stižu k Rokiju, a koji je posebno impresivan u animiranim scenama bombardiranja te Bebina i Rokijeva bijega, a sadrži i prizore s pucnjavom - doduše, tek iz lovačke puške. Vrlo zanimljiva animacija i inače je važan dio filma i njome su ilustrirane brojne situacije i Ankine priče, vrlo je vješto izvedena i doista pridonosi dinamici pripovijedanja.
Zadnji dio - onaj s raspletom, proštenjem i najdoslovnijim deus ex machina raspletom koji sam vidjela još od ekranizacije romana 'The Stand' Stephena Kinga (samo s manje pompe, ali više duhovitosti) - možda su nešto slabiji, pa se do kraja, odnosno epiloga 1995. godine, čini kao da u filmu nešto nedostaje, da je zbrzano ili možda čak uklonjeno iz scenarija, odbačeno u montaži ili tako nešto. No unatoč tom laganom brzanju, površnosti, štoli - film i dalje ostaje jedan od najsimpatičnijih domaćih filmova u zadnjih desetak godina.
