Iako je u ranim danima snimio ponešto dobrih filmova ('Sasvim malo ubojstvo', 'Trainspotting', 'Žal'), Danny Boyle me već dugi niz godina živcira svojim djelima. Čovjek kao da je postao karikatura samog sebe. Od onoga što se u njegovim ranijim filmovima može nazvati sklonošću 'pomaknutom', alternativnim supkulturama i takvoj glazbi u soundtracku, sada je postao jedan od onih starih prdonja kojima je sve bilo bolje prije .- i muzika i stil i 'furka' i to-su-bila-vremena-buraz-tad-se-fakat-prašilo.

Takav njegov pristup, koji rezultira razmišljanju u ikonama i cool scenama možda je bio okej za otvaranje Olimpijskih igara u Londonu, ali definitivno je jedan od glavnih razloga što je biografska serija o Sex Pistolsima, 'Pistol', koju je Boyle režirao i dostupna je na Disney plusu - totalno bezvezna. Nije čak ni skandalozni užas, uvreda za mozak i šokantni neuspjeh, što bi možda na neku foru i bilo u skladu s likom i habitom Sex Pistolsa. Ne. Serija je bezvezna. Plitka. Mlaka. Niti ćete njezinim gledanjem nešto dobiti niti ćete propuštanjem išta izgubiti.

Ne kažem da je Boyle jedini krivac. A, ne. Tu je i scenarist Craig Pearce, još jedan koji voli razmišljati ikonografski i bajkovito (sjetite se samo 'Moulin Rougea' - ali tamo je to držalo vodu), a tu je i predložak - memoari Stevea Jonesa i njegova podosta crtićka perspektiva. Zbog svega je toga bilo i došlo do spora između Johna Lydona i ostatka benda, koji je od njega sudski morao iznuditi dopuštenje da koriste glazbu Sex Pistolsa u seriji. Lydon je, vidjevši najavu za seriju, rezignirao izjavio da je Disney crtićki falsificirao prošlost te dodao i da je riječ o maštariji za srednju klasu.

No nije čak ni problem u tome koliko je serija autentična i vjerna stvarnim događajima. Mnogo je izvrsnih biografskih serija i filmova u smislu istine čisti drek. Ovo je jednostavno zbrkano, zbrzano, površno i nezanimljivo. Recimo, baš sâm Johnny Rotten - koji se u seriji pojavljuje tek u drugoj epizodi - prikazan je onako kako bi pankeri bili prikazani u Disneyjevim crtićima. Simpatični zloćko prodornog pogleda i oštrog jezika. Više kao junak narodnih legendi nego kao stvarna osoba. Sid Vicious sveden je na totalni kliše (što mu Rotten u jednom trenutku serije čak i kaže, pa je to, kao, strašno meta), a što se njegove djevojke Nancy tiče, ona je, zajedno s još nekoliko ženskih likova koji su utemeljeni na stvarnim i objektivno vrlo zanimljivim osobama (Chrissie Hynde, Vivienne Westwood, Pamela 'Jordan' Rooke, Siouxie Sioux) - ostala nedorečena, napola definirana, na kraju - unatoč proplamsajima karaktera - ipak prikazana samo kroz odnos s muškarcima.

No iskreno, nisu ni muškarci puno bolje prošli. Jedini koliko-toliko slojevit lik u seriji jest Malcolm McLaren (Thomas Brodie-Sangster - da, da, onaj klinac koji u 'Love Actually' trči po aerodromu za svojom simpatijom i u 'Daminom gambitu' kaubojskog šahistu). Kroz njega i njegovu manipulativnost u seriji na trenutak čak izgleda kao da bi se priča mogla razviti u interesantnom pravcu - onome o sukobu između stvarne revolucionarnosti, subverzivnosti i stvarnog nihilizma punka Sex Pistolsa s imidžem revolucionarsti, subverzivnosti i nihilizma. No kao i sve ostalo u ovoj seriji, i to na kraju ostaje napola obrađeno, flah i boyleovski. Samo neka izgleda cool. A nije uspio čak ni u tome.

Priznajem, seriju tu i tamo izvlače muzičke numere. Ne govorim čak o soundtracku, za koji je Danny Boyle, kao i obično, potrošio valjda dvije trećine budžeta, ubacujući, zbog konteksta, Davida Bowieja, Pink Floyd itd.Govorim o tome da je ekipa koja glumi bend doista naučila svirati (koliko-toliko, kao i Sex Pistolsi, uostalom) pa scene njihovih nastupa imaju snagu, dinamičnost i 'udarac' kakve bi čovjek očekivao od scena u seriji o punk bendu. No to bi otprilike bilo to. Nedovoljno za šest epizoda, nedovoljno za dobru seriju o punku, nedovoljno da Danny Boyle dokaže svoju vječitu frajerštinu i pouzdan dosluh sa svime kontrakulturnim i alternativnim. Nedovoljno čak i za disneyjevski crtić o punku.