Psihopatski nacionalist iz dijaspore cijelu jednu obitelj drži kao taoce, prisiljavajući ih da žive u prošlosti, u njegovoj verziji idealnog (a zapravo grozno kičerskog) Božića te da igraju uloge poslušne i zahvalne kršćanske obitelji. Svi se povinuju njegovim pravilima jer se svako odstupanje kažnjava i iza svakog 'pravila' stoji prijetnja nezamislive patnje, gubitka i nasilja. Obitelj živi u strahu, trsi se iz dana u dan ispunjavati stričeve zahtjeve, sve teže podnoseći taj pritisak i na trenutke se okrećući jedni protiv drugih.

Zvuči li vam poznato? Naravno da vam zvuči poznato. Alegorija koju autori filma 'Stric', Andrija Mardešić i David Kapac, povlače između jedne obitelji i šire društvene situacije otrovno je subverzivna i iako možda neće svakome odmah pasti na pamet povezati stravičnu privatnu situaciju obitelji iz filma s društvenom klimom u Hrvatskoj i sličnim zemljama, 'Stric' bruji teškom tjeskobom i traumom diktature. 'Morate biti dobri ako želite normalno živjeti', poručuje, iako ne izrijekom, autokratski stric iz istoimenog filma. 'A samo ja određujem što znači biti dobar.' Samo on određuje što se smije, a što ne smije. Samo on određuje koje se pjesme pjevaju i koje se puštaju s kasetofona, samo on određuje kako se i kada kiti bor, kako će mu njegov brat, nevjesta i nećak iskazivati divljenje i zahvalnost, određuje čak i to da će mu se dvadset-i-nešto godišnji nećak ponašati kao osmoškolac koji se oduševljava kad dobije dječju pušku, određuje čak i to da je u njegovu idealnom Božiću i u njegovoj idealnoj obitelji vrijeme stalo. Svi se ponašaju kao da je negdje kraj osamdesetih - vrijeme njegova ponosa, slave i dike.

Neće vam dugo trebati da shvatite čime to stric (Miki Manojlović) u šaci i zatočeništvu drži nesretnu obitelj, ali neću vam to ovdje spojlati. Napisat ću samo da je riječ o vrlo teškoj, užasnoj stvari, golemom gubitku i užasu. Strah od svega što bi mogli izgubiti, o krvavoj grozoti koja bi im svima razorila život obitelj iz filma drži u poslušnosti, ali kada stric ode - svaki put nezadovoljan njihovim pokušajem rekreiranja ideala koje je sam smislio - vidimo majku (Ivana Roščić), sina (Roko Sikavica) i oca (Goran Bogdan) u stanju potpunog kraha ličnosti i užasne rezignacije u kojoj više ne postoji nijedna emocija osim straha.

Svi su glumci (njih četvoro glavnih i jedna sporedna) svoj posao odradili besprijekorno, ali upravo ovo troje od svojih su stanja učinili gotovo opipljivu traumu koja se s ekrana prelijeva ravno u želudac svakog gledatelja. Više ni sami ne znaju kako živjeti. Sati do sljedećeg stričeva dolaska prolaze im samo u živčanim pokušajima da mu sljedeći put udovolje i izbjegnu najgore, a u tom se i pomalo okreću jedni protiv drugih. U njihovu se grčevitom nastojanja da izbjegnu ono najgore jasno vidi da je najgore neizbježno jer stric očito nikada neće biti zadovoljan, ali njihov očaj i užas zbog mogućih posljedica jači su od svega.

Samo slušajte polako i postupno majčino vrištanje u jednoj sceni. Od onoga što će joj napokon izaći iz grla sledit će vam se krv u žilama, ali jasno će dočarati dubinu njezina užasa.

Andrija Mardešić i David Kapac snimili su bez sumnje najintrigantniji film koji je prikazan na ovogodišnjem festivalu u Puli, ali i jedan od najzanimljivijih hrvatskih filmova otkad je hrvatskog filma, dakle, od devedesetih naovamo. Jest, film umnogome podsjeća na 'Očnjak' Yorgosa Lanthimosa i 'Smiješne igre' Michaela Hanekea, kao što su to već mnogi i primijetili, no ne bih mu to ni najmanje zamjerila. Osim što su oblik i tema ovdje ipak 'zaokrenuti' u svoju vlastitu priču, čije preokrete i obrate nećete baš tako lako predvidjeti, 'Stric' je svojom alegorijom dodao još jedan sloj tjeskobe, bizarnosti i užasa zbog kojeg udara ravno u trbuh 'svetinja', 'vrijednosti' i 'ideala' po kojima se očekuje da žive dobri građani i obiteljski ljudi. Konkretna situacija koju opisuje film većini nas je, naravno, strana, ali duboka bol i nelagoda koju nam stvara dok je gledamo zapravo nam je odnekud itekako poznata.