Kombinacija nikako nije slučajna, jer neumrlo 'Posvećenje...' upravo je proslavilo stoti rođendan, što čak ni u domaćim okvirima nije prošlo nezapaženo.

Balet koji je promijenio način gledanja i način plesanja na pozornici, u koreografiji Nižinskog koji se također ne samo time upisao u povijest, i danas je pojam – jedan od onih komada koji ostaje i kao trag epohe i kao razdjelnica među njima. Velika inspiracija velikom umjetniku današnjice trebala je rezultirati i velikom i važnom predstavom, no umjetnost nije matematika, čak ni kad je riječ o glazbi i suvremenom plesu. Tako je najnovija produkcija Akram Khan Company, nazvana 'iTMOi', ili duže 'In the Mind of Igor', samo velika, ali ne i važna.

Činjenica da je u Zagreb došla ni dva mjeseca nakon premijere možda je zgodna podudarnost slobodnih termina, a možda i umješnost Eurokazove produkcije, ali ona je nagrađena ionako očekivanom navalom publike u Hrvatsko narodno kazalište.

Budući da domaći festivali i nemaju baš (više) tako često priliku napuniti kuću gotovo do pucanja, ovo gostovanje jest simbolički označilo kraj i jedne faze u domaćem kazalištu, s obzirom na to da je riječ o posljednjoj predstavi posljednjeg festivalskog izdanja Eurokaza, ali sve to zajedno ne pomaže onima koji od vrhunske svjetske koreografske lige očekuju i više od – ljige.

Akram Khan nije uzeo originalnu glazbu Igora Stravinskog, nego mu je, kako kaže naslov, pokušao proniknuti u izvornu misao pa je i koreografija na više razina tek na tragu izvornika, njegov daleki odjek.

To je, na primjer, pohvalno, jer su se na 'Posvećenju proljeća' u proteklih stotinu godina već izmjenjivali najrazličitiji autori od onih koji su čuvenoj partituri prilazili s dozom gotovo religijskog obožavanja do onih čiji se pristup može svesti na radikalnu negaciju. Nitko od njih, međutim, nije previše naštetio originalu, jer riječ je o previše snažnom i izdržljivom komadu specifičnom ne samo u glazbenom nego i u dramaturškom smislu.

Upravo ovim drugim pokušao se pozabaviti Akram Khan u svojoj verziji, nastojeći u strukturama pronaći arhetipove tih 'Slika iz paganske Rusije'. Rezultat je, međutim, etnografski kič, malo uspješnija verzija, na primjer, Bregovićevog koncerta u režiji Tomaža Pandura ili spektakla kakvim Celine Dion puni koncertne dvorane u Las Vegasu. Drugim riječima, toj predstavi nedostaje još samo nekoliko živih i živopisnih etnoglazbenika, ali i bez njih ona je nesumnjivo uspješan proizvod, ali ne i vrhunsko umjetničko djelo.

Kao i uvijek kod Khana, tehnička razina predstave gotovo je briljantna, a spremnost izvođača neupitna. Od glazbene produkcije preko kostima do oblikovanja svjetla... sve je u njoj na neupitno najvišoj razini, koju i treba očekivati od imena takve reputacije.

No čak i ako je ideja pokušaja praćenja misli koja je dovela do originalnog 'Posvećenja proljeća' sasvim legitimna i zanimljiva, realizacija pati od viška natrpanih etnografskih doskočica, glazbenih rješenja koja prodaju pocupkivanje i atraktivnost pod krinkom arhetipova te dramaturgije koja čak i najdobronamjernijem gledatelju ostavlja i previše vremena za razmišljanje. Ili zijevanje. Stoga je aplauz bio više nego kurtoazan, ali ne i onakav kakvim zagrebačka publika zna ispratiti ono što je zaista ponese.

Gostovanje predstave 'iTMOi' na zatvaranju Eurokaza zatvorilo je svojevrsni oproštajni krug ovoga festivala. Uzme li se u obzir da je njegovo posljednje izdanje započelo Castelluccijevim obračunom s Bogom i tjelesnom slabošću, a završilo ovakvim Khanom, može se čak zaključiti da je cijeli program postavljen tako da suptilno objašnjava odluku o samoukidanju. Priznanje bioloških neumitnosti na početku i spuštanje garda pred nezaustavljivo globalnom najezdom globalnog kiča na kraju, dovoljno je za jedan testament, bez obzira je li on napisan svjesno.