Prije nekoliko godina razgovarala sam s jednom ženom koja živi u inozemstvu, gdje joj je u to doba kći pohađala treći razred osnovne škole. Žena mi je rekla da joj kći kao jedan od predmeta u školi ima građanski odgoj. Malo sam ostala k'o pegla. Kakav, zaboga, građanski odgoj u trećem osnovne? Nije valjda da ih s devet godina uče o tome što je predizborna kampanja, koje su dužnosti predsjednika kućnog savjeta i, štajaznam, zašto se susjed Hans lancima vezao za vrbu u parku. Nije da djecu od devet godina smatram mentalno potkapacitiranima, ali činilo mi se da su to ipak malo prekomplicirani (a i predosadni) koncepti za tu dob. No ispala sam primitivna Balkanka s ograničenim shvaćanjima toga što je građanski odgoj. Ta mi je žena rekla da, eto, baš sada njezina kći u školi, u sklopu građanskog odgoja, uči o tome kako se treba odnositi prema životinjama. Što učiniti kada na ulici naiđeš na napušteno i/ili ozlijeđeno štene? Zašto je važno sterilizirati kućne ljubimce, pa i slobodnoživuće, gradske i seoske mačke? Koga treba pozvati ako naiđeš na ozlijeđenu divlju životinju? Zašto je okrutnost i 'našutavanje' bespomoćnih, malih životinja jako pogrešno i loše? Moram priznati, bila sam impresionirana.

Iz vrlo sličnog razloga, jedno od najljepših iznenađenja u ljetnoj shemi HTV-a, koja je već počela, kao što uvijek počne čim se školarci udalje iz svojih klupa - dokumentarna je serija 'Budi nekome dom'. Serija se prikazuje nedjeljom navečer oko 20.30, u terminu u kojem je HTV i inače u zadnje vrijeme imao vrlo zgodne dokumentarne serijale, a govori o odnosu ljudi i životinja, kako taj odnos može biti lijep, sadržajan i suosjećajan, ali i pokazuje kako može biti društveno važan, koristan i koliko nas može učiniti boljim članovima zajednice i boljim ljudima.

Znam, znam, na prvi glas vam se može činiti da je riječ o zatrpavanju gledateljstva bezbrojnim slikama slatkih pasa i mačaka, kao na internetu - iako osobno čak ni u tome ne vidim ništa loše jer bih uvijek puno radije gledala dlakave njuške i kljunove koji vire iz perja negoli mnoga ljudska lica koja nam pune medije. No 'Budi nekome dom' ni po čemu nije trivijalan i nije samo udovoljavanje gledateljskim potrebama za gugutanjem nad slatkim stvorenjima. Taj je serijal - barem sudeći po dosad prikazane tri epizode - zapravo jako dobar doprinos stvaranju boljeg odnosa prema životinjama baš u onom smislu u kojem je kći žene iz prvog odlomka učila na građanskom odgoju.

Prije svega, priče o jednom krasnom azilu za napuštene životinje, o veterinaru koji se brine za ozlijeđene i bolesne divlje ptice, o psima koji pomažu djeci s posebnim potrebama i starijim ljudima oboljelim od demencije - doista su lijepe, tople ljudske priče. No one su i doista poučne te osvještavaju koliko je odnos prema životinjama važan i za ljude, za njihov psihološki razvoj i zdravlje, za njihov odnos s prirodom i društvom oko sebe. U društvu u kojem sebičnost, okrutnost i mržnja i dalje igraju puno preveliku ulogu i u kojem se ljudi čak i znaju hvaliti da su utopili čitava legla mačića ili ostavili psa nasred smetlišta takve su priče ne samo dobre, nego i prijeko potrebne.

Sinoćnja epizoda posebice pokazala je koliko je argument iz rubrike: 'Samo se brineš za živine, a što je s ljudima?' - glup i krivo usmjeren. U toj je epizodi, naime, prikazano kako psi mogu biti nevjerojatno terapeutski korisni za djecu s poteškoćama u razvoju, za ljude oboljele od demencije, a dirljiva priča o čovjeku koji tvrdi da su ga mačke izvukle iz depresije ne zvuči kao nikakvo mambo-džambo preseravanje, nego je doista i uvjerljiva.

Nakon duhovita i zabavnog (ali i informativnog!) Knjazova serijala o životinjama, koji je prikazivan u ovom istom terminu, ali početkom godine, HTV je sa serijom 'Budi nekome dom' definitivno krenuo u pravom smjeru s javnim sadržajima koji mogu biti korisni za cijelu zajednicu, a usput su i zabavni, zgodni, simpatični i gledljivi. Nadam se da će toga biti još i više - ne samo o životinjama, ali i o životinjama.