Svačega smo se nagledali od ekipe iz serije 'Search Party'. Četiri prijatelja, privilegirani newyorški milenijalci na pragu tridesete, koji su u prvoj sezoni krenuli u potragu za svojom nestalom kolegicom Chantal već su nam se tada razotkrili kao hrpa razmaženih, samoživih i egocentričnih kretena koji se u susretu s ozbiljnim životnim problemima bez suviše krzmanja pretvaraju u okrutne sociopate. Možda nisu svi spremni ubiti da bi sačuvali svoju guzicu, ali im je dotična pozadina u svakom slučaju mnogo važnija od većine moralnih skrupula.

Sama premisa serije - ona u kojoj jedna od njih četvoro, očito dominantna Dory (Alia Shawkat), odlučuje da moraju potražiti nestalu kolegicu Chantal - gledatelju se vrlo brzo otkriva kao manifestacija nezadovoljstva ispraznim životom bez svrhe i cilja, a ne kao iskrena briga za kolegicu. Kada se pak cijela misterija sa Chantal rasplete, kada Chantal ispadne još gora, ispraznija, pa i gluplja od glavne četvorke, četvoro prijatelja na čelu s Dory jedino se želi izvući iz svega i poništiti ono što su činili da bi našli Chantal, no kasno je. Moraju odgovarati za sve ono što su učinili usput jer njihova potraga nije prošla bez žrtava. Kada se u trećoj sezoni ispostavi da su se, sudskim tužbama unatoč, u stanju izvući i iz toga, čini se da je svemirska nepravda potpuna.

No okolnosti se isprepliću drugačije i u četvrtoj sezoni glavnoj junakinji sve dolazi na naplatu, i to mnogo gore, mnogo okrutnije i mnogo strašnije nego što bi joj to ikada itko službeno presudio. Psihotični mladić koji ju je cijelu treću sezonu pratio i uhodio sada je kidnapira, stavlja u zatočeništvo, muči je i ispire joj mozak, tvrdeći usput da samo želi biti njezin prijatelj. Istodobno, Doryini prijatelji, shvativši da je ona nestala i pročitavši pismo koje im je podmetnuo njezin otimač, na to reagiraju tipično narcistički, kao da je to što je Dory otišla u nepoznatom pravcu - potez usmjeren protiv njih. Dobar dio sezone i ne pomišljaju da bi je tražili ili kontaktirali. Sav se njihov angažman sastoji od toga da joj na govornoj pošti ostavljaju poruku u kojoj joj poručuju da je grozna prijateljica i da ne žele više imati posla s njom.

Više od pola četvrte sezone sastoji se od toga da Dory, obrijane glave i zatočena u bizarnoj replici svojega stana koja se nalazi u podrumu kuće njezina otimača, očajava nad svojom situacijom i pokušava smisliti kako bi pobjegla. Za to vrijeme njezini prijatelji u New Yorku (i šire) nastavljaju sa svojim životom, što se uglavnom sastoji od kolosalno idiotskih karijernih poteza (Portia se prijavljuje da glumi u seriji o Dory, Drew radi u zabavnom parku, Eliott pristaje na televiziji glumiti gay konzervativca koji mrzi gayeve). Potom se situacija iz prve sezone ponavlja, ali naglavačke i grupica ponovno kreće u potragu za nestalom osobom, ali ovaj put za Dory...

Gotovo svaka epizoda četvrte sezone ove serije završava cliffhangerom i obrati se nižu onda kada su potrebni i onda kada nisu, ali gledatelj ovo drugo isprva i ne primjećuje jer grize nokte i pokreće sljedeću epizodu. Serija je i prije bila bazirana na obratima, ali u ovoj su sezoni ti obrati postali sumanutiji i apsurdniji nego prije pa na momente podsjećaju na serije tipa 'Santa Barbara'. Ono po čemu se 'Search Party' ipak razlikuje od tih serija jest to što se sve to događa u samo deset epizoda i u tome što su autori serije ostali vjerni svojem žanru - satiričnoj, crnoj komediji - pa je sve to i poprilično duhovito.

Ono što je u ovoj sezoni možda najozbiljnija mana jest - paradoksalno - ono što je inače cijeloj seriji najveća vrlina. Nezadovoljstvo i neispunjen, glup život privilegiranih skoro-tridesetogodišnjaka bilo je i ono što je pokrenulo cijelu priču, ono što je Dory iz prve sezone nagnalo da potraži nestalu Chantal i ono što je Doryne prijatelje potaknulo da joj se pridruže. Ovdje je, u sezoni koja je umnogome katarzična za naše glavne junake, to nezadovoljstvo postalo toliko doslovno i toliko prvoloptaški izraženo u gotovo svakom liku da je to na kraju kulminiralo u nizu bizarnih, smiješnih, pa čak i potpuno glupih aklamacija, govora i ilustriranih introspekcija. Sreća je, međutim, što su autori uza sve to zadržali dovoljno autoironije i cinizma da baš sve ne otjeraju dođavola pa je sezona na kraju krajeva ipak dobra i činjenicu da je serija obnovljena za još jednu sezonu možemo pozdraviti kao dobru vijest.