Rođen 1919, prve plesne korake napravio je u dobi od deset godina započevši svoje umjetničko školovanje klasičnim baletom i stepom, koji će kasnije biti ishodišna točka u stvaranju njegovih koreografija: 'Pri sastavljanju novog plesa uvijek započinjem stepom. Stepam stopalima, nogama, rukama, tijelom, glavom – to je ono što me potiče i iz čega izrastaju drugi pokreti', izjavio je Merce Cunningham 1968. u intervjuu objavljenom u časopisu Dance Perspectives.

Moderni ples upoznao je kod Lestera Hortona te je 1939. pristupio grupi slavne Marthe Graham, ključne osobe prve faze razvoja modernog plesa.

Koreografijom se počeo baviti 1943. i devet godina kasnije oformio je vlastitu grupu Merce Cunningham Dance Company. Nakon Marthe Graham, koja ga je uvela u svijet modernog plesa, na Merceovu umjetnost snažno je djelovalo poznanstvo s glazbenikom i skladateljem, pionirom avangarde Johnom Cageom, koji je od 1944. do smrti 1992. bio njegov bliski suradnik i životni partner.

U svojoj dugoj plesnoj i koreografskoj karijeri, koja se protegnula na 60 godina (premijera njegove posljednje koreografije, kojom je proslavio 90. rođendan, bila je u travnju ove godine), Merce Cunningham je rušio izvedbene barijere otvorivši sasvim nove, dotad nezamislive prostore plesu i plesnoj umjetnosti. Potpisao je više od dvjesto koreografija i preko osamsto evenata, to jest ambijentalnih koreografskih djela, postavši time, uz Marthu Graham i još jednog velikana plesne umjetnosti Georgea Balanchinea, najplodniji koreograf modernog plesa. Za svoj rad primio je gotovo sve važne nagrade u plesnom svijetu, ali i najviša američka i francuska odlikovanja za dostignuća na polju umjetnosti.

U težnji da ples ogoli od sputavajućih okova, Cunningham je odbacio dramski zaplet, prepustivši pokretu samom da stvara ples. U suradnji s Cageom odvojio je ples od glazbe, oslobodivši ga ograničenja stvaranih glazbenim ritmom. Njegove koreografije nisu izrastale iz melodije, već su glazba i ples nastajali odvojeno te su na sceni postajali ravnopravni partneri u čijem se susretu direktno stvarala komunikacija i sukob. 

Kako suvremeni ples više nije ovisio o dramskom zapletu i glazbi, Cunningham je odbacio i unaprijed određenu strukturu plesne predstave. Njegove koreografske točke izvodile su se slučajnim redom ili bacanjem novčića: 'U plesu nazvanom '16 plesova za solista uz pratnju troje plesača' (1951) u mom se djelu prvi put javlja korištenje slučaja. Plesovi nisu bili tematski određeni, već su se bavili obradom devet emocija. Budući da nisam znao koja bi emocija trebala biti na kojem mjestu, prepustio sam to slučaju bacanjem novčića.' Time je svaka izvedba postala nova plesna priča, oslobođena zadatosti, a naglasak koreografije dodatno se usmjerio na same plesne sekvence.

Uzdigavši ples na poziciju potpune samostalnosti, odvojio ga je i od prostorne konvencije, prvi put izašavši plesom izvan kazališne kutije izvodeći koreografije u galerijama. Uslijedilo je odbacivanje emocije, koja je dotad bila jedan od glavnih motivacijskih elemenata plesa, čime je u ples unio svijest o pokretu.

Odbacivanjima dotadašnjih konvencija, Cunningham je oslobodio moderni ples od sputavajućih elemenata, otvorivši ga bezbrojnim koreografskim i izvedbenim mogućnostima i omogućivši daljnji razvoj umjetnosti, koja nakon njega ne ovisi ni o čemu osim o sebi samoj.

Merce Cunningham svijet je napustio 26. srpnja u 91. godini života, do posljednjeg daha stvarajući koreografije i živeći ples, koji će i nakon njega trajati i razvijati se na njegovim tekovinama.