TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

'Čuvar dvorca' - intrigantna serija o udbašima koju je teško gledati

Zrinka Pavlić
  • 04.10.2017 u 13:55

  • Bionic
    Reading

    Četverodijelna serija Lukasa Nole govori o zadnjim godinama SFR Jugoslavije u krugu njezinih obavještajnih i 'bezbezdnosnih' čuvara. Čini to vizualno zanimljivo, lecarreovski ambiciozno, ali i poprilično dosadno

    Na početku serije 'Čuvar dvorca' operativac Dragičević negdje u Italiji dolazi u kuću hrvatskih iseljenika. Taman je Božić i dok okićenom kućom odzvanja pjesma 'U se vrime godišta', on hladnokrvno smakne sve članove obitelji. Scena se događa sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a već u sljedećem prizoru vidimo istog operativca kako, desetak godina poslije, svojem kolegi i nalogodavcu, drugu Bišćanu nariče nad prošlim vremenima. Vremenima kad je mogao samo tako upasti u nečiju kuću i smaknuti cijelu obitelj. Jer tada se znalo tko koga, što i zašto

    Serija 'Čuvar dvorca', dakle, počinje u trenutku kada su 'dobra, stara vremena' po mjerilu operativca Dragičevića već minula. Nema više 'čistih i jasnih situacija' ni likvidacija, nije više sasvim jasno zašto je neki neprijatelj - neprijatelj, a ni planovi za obračune s takvima više se ne ostvaruju glatko kao prijeKada, naime, Dragičević po Bišćanovu nalogu pokuša likvidirati jednog iseljenika u Njemačkoj, preduhitri ga neka njemačka služba, a usput se izrodi još sva sila nevolja i nejasnoća. I on i drug Bišćan zbog toga dobivaju po nosu, a u igru im se kao suradnici nameću mladi poluamateri i sitni kriminalci.

    Prizor iz 'Čuvara dvorca'
    • Prizor iz 'Čuvara dvorca'
    • Prizor iz 'Čuvara dvorca'
    • Prizor iz 'Čuvara dvorca'
    • Prizor iz 'Čuvara dvorca'
    • Prizor iz 'Čuvara dvorca'
      +2
    Dramska serija 'Čuvar dvorca' Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HRT

    U tri dosad prikazane epizode 'Čuvara dvorca' nekoliko je dobrih i nekoliko loših stvari. Prva među dobrima - atmosfera - ono je što hrvatskim filmašima i inače dobro ide. Kao da svi redom prije snimanja filma ili serije imaju ideju osjećaja za filing, a za priču računaju da će im već nekako 'nadoći' iz dobro dočarane situacije, gotovo su u pravilu majstori ozračja. Tako je i ovdje. Posljednji dani komunizma jako su uvjerljivo dočarani vječito oblačnim okruženjem, prašnjavim uredima sa smeđim namještajem, zahrđalim pristaništima brodova, razmrdanim kišobranima na sklapanje i sendvičima s parizerom. 

    Bišćan i njegovi kolege vječito se sastaju ili samuju po takvim beznadnim mjestima, mjestima koja zbog nekakvog DDR-ovskog filtra na kameri čak i kada su najuglancanija izgledaju kao da se raspadaju i u kojima vječito prisutne tete čistačice s usisavačima nikako ne mogu odagnati debele naslage prašine. Dobra je to atmosfera jednog jenjavajućeg sustava, dobro dočarana izgubljenost u novonastalim uvjetima, ali i dobro dočarana tjeskoba, mrtvilo i usamljenost ljudi koji su radili na takvim poslovima.

    Druga dobra stvar u seriji jest gluma. Svi glumci kojima su dodijeljene uloge operativaca, funkcionera, mladih budaletina i sekretarica iz tog svijeta odlično su se snašli u portretiranju onih koje trebaju dočarati. Posebno je tu jak Ivo Gregurević u ulozi druga Bišćana, krutog 'udbaša' i čovjeka koji je u životu za sobom porušio sve mostove osim onoga s navjernijim suradnikom i sa sekretaricom, ali i čovjeka koji barata s nekoliko klikera u glavi više negoli što na to računaju njegovi nadređeni. Bišćan je odan čuvanju 'tekovina revolucije' i nemilosrdno efikasan u njihovoj obrani od svakog neprijatelja, ali nije budala. Vrlo brzo počinje uviđati da je njegova nova meta, slučaj koji je 'zapeo' - zapravo trn u oku mangupa iz njegovih redova.

    Gregurević je zato, iako kroz malo riječi, tu postavljen kao jedan od slojevitijih likova, a kroz njega su u prokazana politička mućkanja u prikrivanju privrednih kriminala, tako tipična za osamdesete godine u Jugoslaviji. 

    Foršpan za seriju 'Čuvar dvorca' Autor: HRT

    No iako, dakle, u seriji ima dobrih elemenata, ima i podosta loših, dapače, onih zbog kojih ju je teško gledati. Prvo i osnovno - tempo odvijanja događaja. Mogu shvatiti da se htjela postići meditativna atmosfera, izgraditi paralela vanjskoga svijeta s unutarnjim previranjima glavnih likova, da je Lukas Nola očito zaljubljen u Johna Le Carrea i njegova ikonskog junaka Georgea Smileya, čovjeka od misli i kontemplacija jednako koliko od akcije. No majke mi ako se neki glečeri na Zemljinoj površini nisu kretali brže negoli radnja u ovoj seriji. Jedno je meditativnost i stvaranje atmosfere, a drugo uspavljivanje gledateljstva zato što je tebi palo na pamet da bi mogao s još nekim dugim kadrom prikazati beznađe.

    I nije samo u tome problem. Neki dijelovi radnje kao da se uporno i opetovano, namjerno ostavljaju nejasnima. U redu, ovo je ipak špijunska priča, ne može se sve otkriti baš na samom početku, ali onda bi barem broj razgovora u kojima se ponavlja jedan te isti hint (Naftapromet ili kako li se već zove ta neka firma iz koje su nestali veliki novci) mogao s pedeset svesti na deset. I nejasna povezanost sitnih kriminalaca-klinaca koji upadaju u Bišćanov operativni tim s visokom politikom ili malo jasnije naznačiti ili ne spominjati svakih deset minuta. 

    Na kraju još i dodajmo neke neuvjerljive i naivne prizore, poput onih u kojima operativac Dragičević prati svoju metu te u autu drži apsolutno sve dokumente o njemu, pa onda - baš kao što bi to svaki operativac toga tipa uvijek napravio (NE) - nonšalatno izađe iz auta i probaulja šumom s pištoljem u ruci. Klinci koji se malo poskliznu na motoru i nakon toga ostanu nepomično ležati kao da su se u najmanju ruku sudarili sa šleperom, a sve zato da bi do njih na vrijeme mogla doći služba koja će ih izručiti udbašima. Telefonske govornice usred ničega. Pa onda opet malo teta čistačica s usisavačima. Moram priznati da su mi ove zadnje sad već prirasle srcu i postale najdraži dio u seriji.

    Kraće rečeno, ovo je ambiciozna serija koja iza sebe ima dobru ideju o atmosferi i stanju u obavještajnim krugovima pred raspad Jugoslavije, ali izvedba joj šteka, ponajviše zato što, osim razrađene atmosfere, čini se - nema baš jednako dobro razrađenu priču. Rekla bih da bi možda bila bolja kada ne bi trajala četiri epizode, nego kada bi se sažela u trajanje jednog običnog cjelovečernjeg filma, ali nisam sigurna bi li to doista ispalo tako jer ne znam što bi, kada bi se iz cijele sage izrezali dugi, 'atmosferični' kadrovi, uopće ostalo od toga. 

    Možda je potrebno seriju pogledati do kraja da bi se donijela konačna ocjena. Možda se na kraju krije neki genijalan rasplet koji će svaku bezvezariju, naivne prizore i glečeriranje u prve tri epizode staviti na pravo mjesto. No da bi se došlo do tog završetka, treba pogledati te tri epizode. A njih je bilo poprilično teško gledati. I još mi je teže zamisliti da je to mnogo gledatelja i učinilo.