Dok Hrvatska ključa pod teretom nezadovoljstva, redatelj Lukas Nola odlučio se u svojoj novoj seriji 'Čuvar dvorca' odmaknuti od stvarnosti te vratiti u prošlost i bivšu Jugoslaviju, kad su se na političkoj sceni događale promjene koje će  promijeniti mapu Europe. Serija u kojoj epizodnu ulogu ima i supruga Barbara Nola te sin Jakov kao asistent režije, prvi je projekt Lukasa Nole nakon četiri godine, ali i druga serija u njegovoj karijeri, nakon 'Operacije Kajman' 2007. Posljednjim filmom 'Šuti', koji govori o obiteljskom nasilju, osvojio je šest Zlatnih arena u Puli.

'Vratio sam se u '85. prošlog stoljeća, što bi se reklo – doba moje mladosti. No ova serija nema namjeru pričati o osamdesetima, iako je samo razdoblje bitno za razumijevanje čitave priče. Ivo Gregurević tumači Borisa Bišćana, službenika Udbe koji vodi odjel koji se bavi praćenjem djelatnosti 'neprijateljske emigracije u inozemstvu', a što zapravo znači da je u velikoj mjeri zadužen za organizaciju likvidacija političkih protivnika tadašnjeg režima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Komunistička vlast je od svog postanka pa do laganog nestajanja krajem osamdesetih pobila preko (imenom i prezimenom pobrojanih) sedamdeset emigranata u inozemstvu, najviše u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, ali i u drugim zemljama, a ljudi poput mog glavnog junaka vrlo su, nažalost, profesionalno i učinkovito obavljali svoj posao, tako da je Udba iliti Služba državne bezbednosti imala jako dobar renome među sličnim obavještajnim agencijama, osobito istočnog bloka', objašnjava Nola. 

Koliko je Ivo Gregurević u glavnoj ulozi bio igra na sigurno?

'Ivo Gregurević i ja funkcioniramo kao kakav stari bračni par koji se duboko razumije, a opet iznova otkriva nove erotske čari i zato mi je predivno raditi s njim, a i zaista ne znam tko bi mogao tako moćno utjeloviti lik koji sam zamislio. On je u seriji stalno prisutan i bez puno riječi emitira silnu energiju te samo svojom prisutnošću daje ozbiljnost i težinu ovakvoj temi. Svaki put kad se pojavi u kadru, kao da film promijeni brzinu. Ovo je ne znam koji već projekt da radimo zajedno i nadam se da ćemo ih još snimati', kaže redatelj.

Scenarij za špijunsku seriju od četiri epizode u produkciji Kinorame nastajao je pet godina, otkriva Nola, a u cijeloj priči neizbježna je i jedna legenda.

'Legenda kaže da je tadašnji sekretar unutrašnjih poslova, danas bi to bio ministar unutarnjih, odlučio sasjeći organizirani kriminal koji je tada u Jugoslaviji bio u začetku – u korijenu, i to na vrlo originalan način. Kriminalcima je naprosto dao ponudu koju je nemoguće odbiti - vi ćete se i dalje slobodno baviti kriminalom, ali ne ovdje, nego u inozemstvu, država će vam garantirati lažne putovnice i sigurnost dok ste u zemlji, a vi ćete za državu obavljati zadatke koje vam odredi Služba. Idealan je to, iako bizaran deal kada znate da ga nudi rukovodstvo jedne zemlje. U Jugoslaviji neće biti mafije, a preko granice ćemo bez izravnog uplitanja odrađivati političke protivnike', istaknuo je.

Zanimljivo je, kaže, da se sličan motiv pojavljuje u britanskoj seriji 'The Last Phanters', u kojoj, kao i u 'Čuvaru dvorca', glumi Goran Bogdan. Napominje da John Hart tamo čak izrijekom spominje Stanu Dolanca, tadašnjeg ministra, što mu je bilo neobično zabavno, a misli da bi se i Dolancu svidjelo.

'Interes za rad obavještajne službe bio je u posljednje vrijeme pojačan zbog slučaja Perković i suđenja pred njemačkim sudom njemu i Mustaču, ali ja se tom temom bavim već desetak godina, a sam scenarij pišem zadnjih pet, šest. Kad slušam detalje te istrage, sjedim pred televizorom i kao malo dijete se veselim ponavljajući poluglasno – to znam, to znam i to znam... Ukućani misle da sam lud', raspoloženo će Nola.

Iako 'Čuvar dvorca' ima neke elemente tog slučaja, njegova priča je konstrukcija i nema stvarnih likova. Zanimala ga je politička pozadina svega, iako je i ona, priznaje, kao motiv zanimljiva.

'Dobar dio života odrastao sam u komunizmu pa mi je on uz sve svoje artefakte i pomalo dosadan, ali mi je interesantan bio taj period u kojem se sve polako raspada i kako taj raspad doživljavaju likovi koji su 'krvno' vezani za sustav iznutra. Moj Boris Bišćan ne preispituje socijalističko uređenje, bratstvo jedinstvo i slično, jer on u to ionako bespogovorno vjeruje, ali ga ljuti to kad netko mijenja nešto što je tako dobro funkcioniralo. To je kao kad se današnji radnik čudi kad ga zamijeni stroj koji će jednostavnije, jeftinije i bolje obaviti zadani posao. Osim što se u Bišćanovu slučaju radi o ubijanju ljudi. To je osnovni motiv naše serije', objašnjava Nola.

Ono što ga užasava kako stari jest upravo činjenica da ni jedan društveni sistem, ma kako naprednim se činio, nimalo ne mijenja ljude.

'Donekle mijenja posljedice; danas nećete završiti u zatvoru ili biti smaknuti ako vas netko označi kao neprijatelja, ali ćete  biti proglašeni kriminalcem i štetočinom i recimo – izgubiti posao. Da o ugledu ili - što bi se nekoć reklo - časti ne govorim. Odrastao sam u jednopartijskom sistemu i tada mi je nepravda, barem institucionalna, bila nekako normalna, rekao bih – očekivana. Promjenom društvenog uređenja i izlaskom iz SFRJ zaista sam vjerovao da će se i ljudi promijeniti, ma kako s ovim vremenskim odmakom to naivno izgledalo i iskreno mi je žao što u to više ne vjerujem. Bilo je puno ljepše živjeti u zabludi', zaključio je. Referirao se i na događaje u HAVC-u posljednjih pola godine, ali i na njegove početke.

'Kao grupica tzv. mladih redatelja počeli smo promišljati Hrvatski audiovizualni centar početkom devedesetih i to prevođenjem raznih europskih zakona o kinematografiji i beskonačnim međusobnim diskutiranjem, a sve s namjerom da uvedemo red, sustav u kojem ćemo svi mi koji stvaramo filmove moći sudjelovati i znati 'koja su pravila'. Ništa više od toga. I uz mnogo truda i uz puno ljudi koji su se toj ideji predali, uspjeli smo u tome. U balkanski kaos koji današnji naraštaj ni u najluđem snu ne može zamisliti, unijeli smo dašak civilizacije. I onda se počelo događati nešto što pak moja generacija ni u najgoroj noćnoj mori nije mogla zamisliti – sve smo to počeli rušiti. Kažem mi, jer je na nama najveća odgovornost. Nisu krive manipulirane mame nekih poginulih sinova ni sitni karijeristički uhljebi i frustrirani autori koji će takve tužne ljude bezdušno iskorištavati, a koji čak i svoje državljanstvo mijenjaju kao prljave čarape, krivi smo mi koji znamo kakva je uloga kulture u opstojnosti jednog naroda i kakvo je značenje filma danas u takvoj kulturi, a ovo smo dopustili. Nismo se snašli, taktizirali smo, bili smo pragmatični, prepali smo se... ne znam. Samo znam da smo bez ikakvog razloga, da ne kažem dokaza, na ovaj ili onaj način sudjelovali u smjeni jednog čovjeka od kulture i mene je sram zbog toga. Nisu ga smijenili 'zli' ljudi, smijenili smo ga mi - 'dobri'.  To svakoga mora ispuniti zebnjom', priznao je Lukas Nola. 

Televizija je, kaže, postala čudo. A to je i jedan od razloga što se odlučio za snimanje TV serije.

'Ne znam koliko smo svjesni toga da danas prisustvujemo revoluciji televizije i to u nečemu što do prije nekoliko godina nismo mogli ni sanjati - u ozbiljnosti. Televizija koja se godinama dijelila između dnevnopolitičkih vijesti i najprizemnije zabave i koja je postala opće mjesto prezira, danas je postala poznata i utjecajna među publikom po zahtjevnosti. Serije i televizijski filmovi koje proizvodi predstavljaju relevantna umjetnička djela, za razliku od većine filmova svjetske i posebno američke produkcije. Na ovogodišnjoj Puli bit će u posebnoj konkurenciji više jako kvalitetnih serija HRT-a i mene jako veseli to što se javna televizija priključila ovom svjetskom trendu, osobito zato što je i 'Čuvar dvorca' dio toga. Nadam se da će se uvjeti proizvodnje poboljšati tako da u skoroj budućnosti osim nazočnosti naših filmova na svjetskim festivalima, budemo prepoznati i u međunarodnoj televizijskoj produkciji, poput čeških, mađarskih i skandinavskih serija, kaže zagrebački redatelj.