Guy Ritchie oduvijek je u svojim filmskim pričama gajio uvrnuti stil koji u gangsterskom, nasilnom svijetu vidi i još nešto osim kriminala i nasilja, a to nešto najčešće su bile bizarnosti i katkad profinjen, a katkad samo opaljen humor. Bio je zato oduvijek miljenik onog dijela muškog gledateljstva koji je prepametan da bi se ložio na suštu pucačinu i silu, ali se uz izliku da 'frajer ima skroz lude likove' i dalje može ložiti na pucačinu i silu. Baš kao i Quentin Tarantino, već je svojim ranim radovima stekao ugled najkul lika u razredu i od tada ga uglavnom uspješno održava, bez obzira na to jesu li mu filmovi uspješni ili nisu.

U svojem najnovijem projektu, Netflixovoj seriji 'Gospoda' (The Gentlemen), kojoj je, doduše režirao samo prve dvije epizode (i to se vidi), Ritchie se nije samo 'blago oslonio' na svoj istoimeni film iz 2019. Oslonio se i na druge svoje filmove koji su tipični Ritchijevi filmovi (Lock, Stock..., Snatch, RocknRolla...), s munjevitim dijalozima u kojima uvijek svi govore nešto dovitljivo ili smiješno, s nasiljem i krvavim scenama koje su gotovo uvijek pomalo komične, s kontrastom britanskog otmjenog naglaska iz više klase i naglasaka nižih klasa koji su ponekad skroz izmišljeni, s likovima u kojima su spojene naizgled nespojive osobine, recimo, propovjednika i koljača, pa na kraju čak i s nekim glumcima s kojima očigledno uvijek voli raditi.

Da su Ritchijev šarm, duhovitost, kulerština i dinamika često univerzalno privlačni svjedoče i te prve dvije epizode 'Gospode' koje je sam režirao. U njima upoznajemo glavnog lika Edwarda 'Eddieja' Hornimana (Theo James), mlađeg i pametnijeg sina vojvode od Halsteada, koji se odrekao lagodnog života na obiteljskoj sisi pa kao britanski vojnik služi u UN-ovim postrojbama na tursko-sirijskoj granici kada ga dostigne vijest o skoroj očevoj smrti. Eddie se vraća kući taman na vrijeme da još jedanput vidi živog oca, a kada otac umre, dočeka ga iznenađenje da je on, kao mlađi sin, naslijedio očevu titulu i imanje. Ne zna se je li time više šokiran sam Eddie ili njegov stariji brat Freddy (Daniel Ings), ali Freddy je svakako gnjevniji.

Freddy je, naime, očekivao da će po zadanom - odnosno, po načelu primogeniture (koje ne zna izgovoriti) - naslijediti i imanje i titulu, a posebna ga panika hvata jer se zadužio preko dilera kokaina kojeg je upoznao na odvikavanju od droge (Freddy je takav lik, zbog toga je malo čudno što su svi iznenađeni što ga je otac preskočio u nasljednom redu). Njegov dug, nakon još nekih loših ulaganja i činjenice da se upetljao s opasnom kriminalnom bandom iz Liverpoola, sada je ni pet ni šest nego osam milijuna funti. Novi vojvoda Eddie na sto je čuda jer, naravno, želi pomoći bratu i spriječiti da mu gadni momci, kako ovaj tvrdi da će se dogoditi - odrežu penis. No kao i većina engleske aristokracije, ni Eddijeva obitelj nema baš keša - većina love je u nekretninama i posjedima. No onda odjednom - opa! - Eddie u očevom sefu pronađe dva milijuna funti.

Ispostavi se da je Eddijev i Freddyjev otac te pare namaknuo od iznajmljivanja prostora na svojoj farmi masovnim uzgajivačima marihuane i tu na pozornicu stupa druga glavna protagonistica ove serije - Susie Glass (Kaya Scodelario), još jedno pametnije dijete u moćnoj obitelji, ovaj put u obitelji Bobbyja Glassa (Ray Winstone). Susie u očevoj zatvorskoj odsutnosti vodi vrlo unosan biznis masovne proizvodnje marihuane i trgovine njome. Čini se kao da bi mogla pomoći Eddieju da otplati bratove dugove. Problem je jedino što bi se Eddie rado izvukao iz dila s njom, a ona to, dakako, ne želi.

I sad tu počinje tarapana u kojoj Eddie i Susie pokušavaju svladati prepreke koje im se stvaraju na putu, a usput i nekako pomiriti svoje različite ciljeve, i ta je tarapana u prve dvije, možda još i u trećoj epizodi živi urnebes. Jest da se i tu čini kao da gledamo pomalo rastegnut i razvodnjen film Guya Ritchieja, jest da se i tu vidi da cijelo to urnebesno Ritchijevo kulerstvo vuče na stranu stila bez sadržaja, ali zabavno je, smiješno, imaš duhovitih replika koje možeš poslije citirati na društvenim mrežama i sve pet. A onda postane naporno.

Negdje od četvrte epizode - iako baš u toj epizodi imamo 'ludu bičarku s mačetom', što je užasavajuće prekrasan, operni ritchijevski moment - sve počinje izgledati kao da Eddie i Susie u svakoj epizodi imaju 'misiju', i to misiju u onom značenju u kojem se koristi u videoigrama. Svaka je na istu foru, špranca se ponavlja, ali su, kao, na novom levelu pa je teže (iako zapravo nije). I to onda postaje zamorno. Stječe se, naime, dojam, kao da Ritchie UND jaranen nisu baš mogli osnovnu priču filma rastegnuti na osam epizoda, pa su onda smislili osam varijanti istog filma. Pritom su zaboravili da se sve možda moglo 'rastegnuti' tako da se prodube likovi i njihovi odnosi, da se malo proširi ili isto, nedajbože, produbi cijela metafora klasnih odnosa, ali onda to ne bi bio Ritchie - najkulja faca u školi. Pa smo dobili to što smo dobili.

Ako ste Ritchijev idolopoklonik, vjerojatno će vam biti svejedno i zaključit ćete da ova kritika kenja britve, zanovijeta oko sitnica i izmišlja probleme. Ako niste, stanite nakon treće epizode. Ništa nećete izgubiti.