Znate kakvi su glumci – osjetljive duše, opsjednuti time kako ih se percipira, posvećeni svojem zanatu pa nesposobni za svakodnevno funkcioniranje, pretenciozni (kvazi)umjetnici, primadone koje misle samo na sebe itd. A znate i kakvi su kritičari – zlobni, frustrirani, ma čak i pišu o onome što nisu ni pogledali ili pročitali. Sigurno znate i kako je to inače u kazalištu – uvijek neka drama, uvijek je predstava na rubu raspada, uvijek netko kasni ili je netko pijan...

U tome je zapravo čarolija 'Birdmana', novog filma Alejandra Gonzaleza Inarritua s Michaelom Keatonom u glavnoj ulozi. Nema tu ničega originalnog kada je riječ o likovima i miljeu u kojemu se odvija radnja, nema tu nikakvih velikih uvida ili kontroverzi, zapravo se u većoj mjeri jaše na standardnim klišejima onoga što se događa iza kulisa u svakom kazalištu svijeta, ali toliko glumački, režijski i tehnički uvjerljivo da ostalo i nije toliko važno. Kada bi svaki prosječan scenarij - a to onaj za 'Birdmana' itekako jest (ironično je što su ga pisala četvorica: Inarritu i Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris te Armando Bo) – dobio ovakav tretman, imali bismo mnogo više dobrih filmova za gledati.

Michael Keaton glumi Riggana Thomsona, holivudskog glumca kojega svi pamte u ulozi superjunaka 'Birdmana', kojemu je karijera prilično propala te se želi vratiti na scenu doslovnim dolaskom na scenu, onu kazališnu. Thomson je svoj posljednji novac uložio u brodvejsku predstavu, adaptaciju priča Raymonda Carvera, no produkcija se očekivano pretvara u kreativni kaos, djelomično zahvaljujući i samom Thomsonu, koji ima sve manje kontrole nad svojim autodestruktivnim impulsima. Još gore, kako kaos postaje veći a Thomson u njemu manje, rastrzani glumac počinje čuti glas Birdmana, lika koji ga je proslavio, kako mu savjetuje da zaboravi na umjetnost i kazalište i ponovno se počne ponašati kao filmska zvijezda.

Činjenica da je Keaton nekoć s kraja osamdesetih glumio Batmana, dok su nulte godine vjerojatno bile najgore u njegovoj karijeri, itekako pomaže u kamuflaži suštinske površnosti Inarrituova filma, najviše zahvaljujući tome što Keaton doista nudi vrhunsku glumu povišenog dramskog i komičnog registra. Njegov Thomson je ekstrovertna glumačka kreacija, kojemu Keaton daje sve od sebe, ali ne tako što nestaje u liku, nego pršteći kreativnom energijom, istovremeno se poigravajući sa svojim glumačkim naslijeđem i naglašavajući da Keaton nije Thomson. Riječ je u ulozi koja nosi cijeli film i bez koje bi 'Birdman' ispao bitno neuvjerljiviji. Keaton je u 'Birdmanu' i histrioničan i duhovit, i normalan i lud, i suptilan i ekstravagantan. Ukratko, dajte čovjeku Oscara, zaslužio je!

Ništa slabiji nije ni ostatak odlične glumačke ekipe, od kojih se najviše ističu Edward Norton kao razmažena kazališna zvijezda i Emma Stone kao Thomsonova frustrirana kći, inače bivša ovisnica o drogama. Mlada Stone je zapravo možda jedina koja nadmašuje Keatona te je svaka scena s njom i Keatonom puna životnog elektriciteta i sirovih emocija, koje postižu autentičnost kakva izmiče ostalim međuljudskim odnosima u filmu.

Ali to u osnovi i nije toliko važno, jer 'Birdman' je prvenstveno filmski spektakl i doista je u tom smislu spektakularan. Kamera Emmanuela Lubeskog se kroz seriju neprekinutih višeminutnih kadrova šunja kroz kazališne hodnike i po Broadwayu, Inarritu savršeno koreografira niz tehnički i glumački zahtjevnih scena, od kojih je možda najbolja ona u kojoj već rastrojeni Thomson halucinira holivudsku akcijsku scenu nasred obične njujorške ulice, a ključan za održavanje ritma filma je i soundtrack Antonija Sancheza, odsviran na bubnjevima.

U formalnom smislu je 'Birdman' među najuglancanijim filmovima godine, pravi užitak za gledanje. No jednako tako je i, paradoksalno, previše sličan predstavi po Carveru koja se na scenu postavlja u samom filmu – mnogo truda, muke i talenta koji daje sve od sebe za umjetničko djelo koje ispod svoje raznolike vanjske raskoši krije – skoro pa ništa!