Društvene su mreže ovih dana gorjele: grupa mladih je usred Imotskog, uoči koncerta Mate Bulića, Marka Perkovića Thompsona i Dražena Zečića, uglas pjevala pjesmu 'Evo zore, evo dana', koja slavi zločince iz NDH Juru Francetića i Rafaela Bobana. Snimke na kojima neki čak dižu ruke u znak nacističkog pozdrava i spomenik Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, 'kite' endehazijskim insignijama, izazvala je otvoreno zgražanje javnosti, a političku osudu do sada samo na dvije adrese – predsjednika Zorana Milanovića i pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter.

Za tportal je ranije iz MUP-a Splitsko-dalmatinske županije potvrđeno kako se vrše potrebne provjere i provodi kriminalističko istraživanje radi utvrđivanja činjenica i daljnjeg postupanja policije. Izvijestili su i kako nisu evidentirana oštećenja imovine, ozljeđivanje osoba, a samo je jedna osoba sankcionirana zbog kršenja javnog reda i mira, a kod dvije pronađena pirotehnička sredstva.

Mladi se zbog kriza okreću udesno

Krešimir Krolo, sociolog sa Sveučilišta u Zadru, za tportal ističe kako ovi događaji ne predstavljaju veliko odstupanje u odnosu na stanje među mladima u Hrvatskoj, ali i svijetu.

“Iako su elementi desnog ekstremizma već dugo 'normalizirani' unutar hrvatskog društvenog i političkog polja pa se onda jedan dio popularnosti takvih ideologija može pripisati i specifičnostima lokalne kulture, isto tako je nužno istaknuti kako popularnost ekstremno desnih politika i ideja raste i unutar korpusa tzv. 'zapadnih' zemalja“, izjavio je Krolo.

Mladi se, dodaje ovaj sveučilišni profesor i znanstvenik, potaknuti različitim krizama - od inflacije, rata u Ukrajini, imigracija i loših stambenih prilika, zbog čega percipiraju kvalitetu i budućnost svog života kao nesigurnu i nestabilnu - okreću ili učvršćuju svoju povezanost prema ekstremno nacionalističkim idejama i pokretima za koje smatraju da su rješenje postojećeg stanja.

“Nužno je svakako istaknuti da se ne radi isključivo o generacijskom fenomenu u Hrvatskoj, odnosno riječ je opet o specifičnom podskupu mladih koji u prosjeku pokazuju znatno manji interes za obrazovanje, kao i manji interes za različite aspekte kulture i kulturne proizvodnje te isto tako u prosjeku manje putuju u odnosu na svoje vršnjake“, rekao je Krolo.

'U toj dobi nisu u stanju autonomno doprinositi društvu'

Božidar Nikša Tarabić, psiholog i voditelj Ureda za psihološku pomoć i zaštitu mentalnog zdravlja Sveučilišta u Zagrebu, ističe kako svojim životima mlade osobe mogu upravljati i pojmiti ga samo do mjere u kojoj im grupa, zajednica i društvo u kojem se nalaze to i omoguće.

“Sami mogu malo ili ništa. Zato je njihova primarna skupina s kojom se identificiraju i s čijom ideologijom usklađuju vlastite stavove osobe (mladi – društvo; roditelji – obitelj) ona s kojom provode najviše vremena i o kojoj materijalno (financijski) i psihološki (prihvaćanje naspram odbacivanja) ovise. Prihvaćanje bilo koje ideologije tako može biti rezultatom: manjka informacija o objektivnoj stvarnosti ili pak odbijanja prihvaćanja informacija koje nisu u skladu s ideologijom koju zastupamo (zbog realnog straha da bi ideološkim odmicanjem od primarne grupe - od strane nje - bili odbačeni)“, rekao je Tarabić za tportal.

Psiholog dodaje i kako mladi svoj identitet povezuju s ideologijom grupe, a ne društva u cjelini, pa i nije za očekivati da adolescenti i mladi odrasli osjećaju povezanost sa zajednicom, nacijom (društvom) u globalu jer u dobi u kojoj se nalaze još uvijek nisu u stanju autonomno, vlastitim resursima i položajem doprinositi društvu, biti nositelji bitnih promjena, aktivno skrbiti i brinuti za druge.

“Njima su pojmovi zajednica i društva u cjelini zato apstraktni, nisu im 'opipljivi' i teško da mogu pojmiti koji je kumulativni efekt i najmanjeg ponašanja svakog pojedinca na društvo u cjelini“, objašnjava Tarabić.

Jednom kada krenemo usvajati određene stavove i uvjerenja, dodaje Tarabić, naša se percepcija sužava i to tako da primamo one informacije koje su u skladu s našim stavovima i uvjerenjima ili da informacije čak tumačimo kao da podržavaju naše stavove i kada ih one objektivno opovrgavaju.

Jesu li krivi mladi ili – mi?

“Ta urođena tendencija je toliko snažna da je stručnjacima za zaštitu mentalnog zdravlja potrebna konstantna supervizija – kako u tretmanskom radu s klijentima ne bi vlastita uvjerenja, stavove i probleme projicirali na klijente. Dakle, mladi se ponašaju sasvim očekivano i prirodno; a uostalom oni nisu krivi niti bi trebali biti kažnjeni za nešto za što bismo trebali kazniti sebe“, dodao je Tarabić.

Krolo pak dodaje, kako je zanimljivo da ako sudimo prema rezultatima istraživanjima o mladima koje je prikupio tijekom rada s kolegama i kolegicama sociolozima, ovoj grupi mladih ljudi identitetski je najbliži ne zapadni skup vrijednosti, nego onaj 'istočni', koji se u kontekstu ekstremističkih ideologija adresira kao neprijatelj broj jedan.

“Znatno je veća vjerojatnost da će nakon minulog koncerta u Imotskom veliku većinu tih mladih vidjeti na koncertima regionalne narodno-zabavne glazbe, a ne na koncertu Taylor Swift ili neke druge svjetski poznate glazbene zvijezde. Isto tako je i znatno vjerojatnije da će se prije vrijednosno razumjeti s istim takvim ekstremističkim pozicijama u Srbiji oko neslaganja sa 'zapadnim' vrijednostima nego što će pronaći poveznicu sa svojim vršnjacima u Hrvatskoj koji su liberalnijih svjetonazora. Riječ je o naizgled kontradiktornoj poziciji, no u suštini dobro odražava suvremene globalne podjele između lokalne i kozmopolitske vrijednosne orijentacije“, dodao je Krolo.

Golo psihološko preživljavanje

Tarabić napominje kako mladima trebamo konstantno davati što više točnih informacija o svijetu uz to je nužno da im osiguramo stabilnu socijalnu i financijsku okolinu te ispunjene živote (mogućnost osobnog usavršavanja i kvalitetan način provođenja slobodnog vremena).

“U takvim okolnostima mladi neće imati želje i/ili potrebe baviti se ili povezivati se među sobom ili s drugima na temelju ideologija: bilo ekstremno desnih ili lijevih; nego će se baviti sobom i doprinosom grupama, zajednici i društvu kojeg su dio“, dodao je.

Krivi smo, ističe Tarabić, što nismo svim mladima omogućili razvoj u okolini u kojoj je naglasak na razvoju njihovih osobnih kapaciteta, nego smo ih prepustili da se bore za prihvaćanje i integraciju u zajednicama u kojime, ne samo da ne mogu ostvariti svoje osobne kapacitete, već njihovo golo (psihološko) preživljavanje ovisi o prihvaćanju stavova, uvjerenja i vrijednosti isključivo osoba s kojima su u neposrednom kontaktu.

Izbjegavamo prebaciti odgovornost i tako kažnjavamo mlade

“Kazneni zakon velikim svojim dijelom služi zaštiti društva od pojedinaca čije ponašanje i stavovi nisu u skladu s društveno prihvaćenim normama ponašanja i razmišljanja. Zato kada razgovaramo o kažnjavanju mladih zbog posljedica vlastitih propusta kao društva, govorimo o dvostrukom zlostavljanju – prvo smo ih prepustili na milost i nemilost preživljavanju u surovom okruženju i onda ih - kada su razvili ponašanja, vrijednosti, stavove i uvjerenja koja su im omogućila da prežive - želimo kazniti jer način na koji su uspjeli preživjeti unosi nemir na razini društva“, dodaje Tarabić.

Kao društvo, ističe, mlade zanemarujemo, a onda ih kažnjavamo, što se, kao većina, zanemarene djece, ne ponašaju kao oni kojima smo pružili svu ljubav, pažnju i prilike u životu – izbjegavamo preuzeti odgovornost prebacujući je na one koji nisu sami birali u s kim će, gdje i na koji način odrastati.

“Pravo bi nošenje s opisanim situacijama i problemima bilo, sjesti se, razgovarati s mladima i vidjeti gdje smo kao društvo zakazali. Kojih snova su se morali odreći, koje osobne kapacitete nisu uspjeli razviti, kako sebe vide kao produktivne članove zajednice – te im potom omogućiti financije, vrijeme i okolinu da krenu 'iznova'. To je jedino odgovorno i korektno rješenje ovakvih situacija i dok kao društvo ne budemo živjeli u dovoljno stabilnom gospodarskom i politički zdravom okruženju da takve politike želimo i možemo provoditi i dalje ćemo se iščuđavati ovakvim 'ispadima' mladih te razglabati o tome kako ih 'dovesti u red' (kazniti ih za naše propuste) sami sebe zavaravajući da činimo nešto produktivno i korisno – da odgovornost nije na nama, pritom samo dodatno otežavajući živote tih mladih“, smatra Tarabić.

'Okruženje je dovelo do razvoja nepoželjenih ponašanja'

Uvjerenja, stavovi, vrijednosti i ideologije su promjenjive, objašnjava psiholog, dokle god osobe žive u okolini u kojoj mogu ostvariti dublje odnose s osobama koje podržavaju takvu promjenu.

“Edukacija je dakle poželjnija, ali iznova naglašavam ako mlade nakon edukacije vratimo u isto okruženje, životnu sredinu i probleme koji su doveli do razvoja nepoželjnih ponašanja, tada ih samo dodatno mučimo jer će morati birati između promjene (toga da budu sami i odbačeni – neprihvaćeni) ili da pak povrate ranija uvjerenja i stavove.“

S pravom se, dodaje, javlja i posebna zabrinutost glede ponašanja adolescenata: svjesni smo da su adolescenti i mladi u procesu formiranja dugoročnog, relativno stabilnog identiteta, vrijednosti, stavova i uvjerenja i zato nas kao društvo najviše brine kada vidimo da mlade nismo izveli na put koji smo trebali, uviđajući, makar na predsvjesnoj razini nužnost da interveniramo i usmjerimo ih na put na koji mislimo da će biti najbolji kako za njih kao pojedince, tako i za društvo u cjelini.

“Ono što nam nedostaje je socijalna politika kojom bismo mladima bili podrška na putu osobnog razvoja i promjene pa se u vlastitoj nemoći okrećemo kažnjavanju, omalovažavanju i odbacivanju kao načinima s kojima se nosimo s vlastitom bespomoćnosti. Ti mladi su snažni, autonomni, oni su borci koji su preživjeli surovost grupa i zajednice u kojima su odrastali i nastavljaju odrastati te će se čvrsto držati svojih vrijednosti, uvjerenja i stavova, jer su oni pokazatelj koliko su bili jaki u trenutcima kada smo ih kao društvo napustili – preživjeli su.

Zato ih ne smijemo tretirati kao žrtve nego kao junake koji zaslužuju sve prilike koje im možemo pružiti da bismo im se odužili za zanemarivanje njihovog osobnog razvoja i napretka. Dakle, svaka intervencija i radnja s naše strane treba ići prema prepoznavanju snage koju ti mladi imaju i davanju prilika da se ta snaga pretoči u razvoj kako njih osobno, tako i njihov aktivan doprinos grupama u kojima se kreću, zajednicama i društvu kojeg su dio“, dodao je Tarabić.

'Palimo ih na lomači vlastitog neuspjeha'

Samo edukacijom i odvajanjem dovoljne količine novca za osiguravanje (za njih) besplatnog stanovanja, mogućnosti obrazovanja i usavršavanja, slobodnih – posebno sportskih aktivnosti, smatra Tarabić, svim mladima koji su snažni, borci, pobjednici, ali nisu u društvo integrirani na način na koji bismo voljeli da jesu; a u međuvremenu dok to nismo kao društvo u mogućnosti, korištenje odgojnih mjera iz Zakona o sudovima za mladež.

“Sve drugo je samo stavljanje pod tepih naše vlastite odgovornosti; kozmetičke mjere da bismo 'spavali' lakše. Velika hvala i dužno poštovanje takvim mladima što otvoreno i hrabro ukazuju gdje smo zakazali kao društvo, zaslužuju medalje i novu priliku, a ne osude i zgražanje. Tko zna, možda će baš netko od njih za 10 do 15 godina biti predvodnikom socijalne politike za koju mi nismo imali snage ili sluha, ako ih do tada kao društvo ne zgazimo i kao žrtvene janjce spalimo na lomači vlastitog neuspjeha“, rekao je Tarabić.