Drugi roman Zorana Pilića 'Đavli od papira' (odličan naslov, zahvaljujući Haustoru, naravno) vrlo je pretenciozno nepretenciozno štivo, i to je – da bude jasno izvan svake sumnje - definitivno kompliment. U pitanju je knjiga koja se bavi Zagrebom sadašnjice, ponajviše njegovim književno-kulturnim segmentom, pa zapravo i samo jednim segmentnom tog segmenta. Iako se to može činiti kao tematski ograničenim pristupom, Pilić u priču ovoga romana uspijeva ubaciti štošta, od čega mnogo toga ima smisla na kraju, a ponešto baš i ne.

'Đavli od papira' sadrže i još jedan roman u sebi, naslovljen 'Tattoo', bave se i muško-ženskim odnosima, maloljetničkim nasiljem, blagim ismijavanjem domicilne literarne scene i mode književnih nagrada te općenito nekim piscima i nekim filmovima.

Glavni lik 'Đavla od papira' je ne toliko slavan i uspješan pisac Šamski, koji u prvom licu pripovijeda o svojim purgerskim dogodovštinama. Vjerojatno je u pitanju alterego samog Pilića, ali to i nije pretjerano važno, jer je Šamski perceptivan promatrač, ali i aktivan protagonist, za kojeg se ne može reći da stalno upada u nevolje, ali zato - u dogodovštine.

Jedna od njih je i piece de resistance (a ta scena doista zaslužuje takvu sintagmu) cijelog romana: opis nezgrapne tuče između dva, pa onda i tri pisca nominirana za fiktivnu i pretjerano izdašnu književnu nagradu Mercedes Bažoni. Jedan od trojice je prijatelj Šamskog, Frederik Čop, inače povučena i pomalo senzibilna umjetnička dušica, koja diše književnost baš kao što HDZ-ovci dišu hrvatski. Čop pati i od paralizirajućeg straha od pasa, nesretan je zbog pažnje koju dobiva njegov roman 'Franzenov protvanj' (naslov Čopova romana jedna je od boljih Pilićevih fora), jer ga ne smatra svojim najboljim djelom. Fred Čop zapravo je odličan lik, kao netko osmišljen u kreativnoj radionici braće Coen, a spomenuta scena literarne tuče i pripadajućeg joj društvenog kaosa vapi za ekranizacijom.

Ipak, treba reći da je Pilić prilično blag satiričar, naročito kada se uzme u obzir hrvatska književna scena kojoj se našao podsmjehivati. Također, njegov glavni lik Šamski naširoko piše o književnosti, pojedinim izmišljenim ili stvarnim autorima, pa se i upušta u objašnjavanje motivacije koja pisce tjera na rad, ali u svemu tome nedostaje strasti koja bi uvjerila kako je pisanje za Šamskog, odnosno Pilića, ključno životno pitanje. No to je ujedno i pozitivna karakteristika 'Đavla od papira', jer se od čitatelja ne traži mnogo, nego samo da se prepusti svakodnevnim avanturama zagrebačkog života. Pilić je najači u detektiranju malih svakodnevnih rituala, opisivanju razgovora i usputnih opaski što sve zajedno 'Đavlima od papira' daje često ubojit šarm.

No u knjizi se nalazi još jedan roman, onaj koji piše Šamski, a u njemu ima mnogo više književnih problema. Prvi i najveći je neuvjerljivo objašnjenje zašto se za temu maloljetničkog nasilja Šamski uopće zainteresirao, iako Pilić tome posvećuje dosta prostora, ali koji se onda previše troši na ispisivanje podataka o ubojicama iz američkog gradića Columbine, što se sve lako može naći i online.

U romanima se ipak traži više od toga, pa je čudno što se mogući upečatljivi motiv za pisanje 'Tattooa' – a to je grižnjom savjesti sjećanje Šamskog na dječaka iz razreda koji je bio sustavno i brutalno zlostavljan – pojavljuje mnogo kasnije. Nadalje, Pilić (odnosno Šamski) u 'Tattoo' upisuje očito svoje kulturološke opsesije, koje nimalo ne korespondiraju sa stanjem uma današnje mladeži, što cijelu stvar ne čini previše uvjerljivom. Konkretno, nije nimalo iznenađujuće to što će se piscu rođenom 1966. sviđati 'Twin Peaks' Davida Lyncha, ali je teško povjerovati da je ta kultna serija predmet razgovora na kućnim partyjima današnje klinčadije iz generacije odrasle na Lady Gagi. Pa onda i cijeli dio 'Tattooa' koji se vrti oko toga ne djeluje nimalo realistično, nego kao piščevo nametanje vlastitog ukusa likovima koje, dakle, nije dovoljno precizno osmislio kao neovisne osobe. Bez obzira na te prigovore, i 'Tatto' se čita lako s obzirom na to da je pisano manje-više istim razgovornim stilom kao ostatak romana, samo u trećem licu.

Pred kraj 'Đavla od papira' priča se odjednom siječe i fragmentira, pa umjesto poglavlja dobivamo nekoliko odlomaka, čiji je cilj dovesti nas do svršetka. Moguće je kako je u pitanju urednička intervencija u pozamašnu knjigu, no ta kraćenja niti su bila potrebna, niti su posebno pomogla, nego baš obratno. Ako već 350 stranica pratimo dogodovštine Šamskog, Čopa i još nekih likova koji se vrzmaju u njihovoj orbiti, onda ne bi trebao biti problem posvetiti im i pedesetak stranica više nego što je ostavljeno u ovom izdanju knjige. Onaj tko je došao do te faze u čitanju ovog romana sigurno ne želi radikalno kraćenje teksta, tako da 'Đavli od papira' imaju donekle okljaštreno finale.

Sve u svemu, Zoran Pilić napisao je pitak i zabavan roman, čije manjkavosti nisu nepodnošljive, no vjerojatno bi 'Đavli od papira' bili mnogo bolji da je satira bila oštrija, humor nemilosrdniji, a promišljanja u često nezgrapno umetnutim mikroesejističkim dijelovima dublja. No to bi već bili neki kameni ili vatreni đavli, a ne od papira.