Odgovor predsjednika Nikole Petkovića na izjavu 'Ne prihvaćamo diskriminatorski odnos Ministarstva kulture' koju je DHK poslalo medijima, u kojoj se DHK stavlja u odnos prema HDP-u, prenosimo u cijelosti:

'Iako u potpisu Izjave kojom se obraća(ju) hrvatskoj javnosti stoji kolektivna imenica Izborne skupštine Društva hrvatskih književnika, u toj bujici arbitrarnih i na krivu posredničku adresu upućenih packi Hrvatskom društvu pisaca, nekako prepoznajem glas predsjednika kojemu je matično društvo po drugi put ukazalo povjerenje. Zašto?

Pa zato jer je to isti onaj glas, samo za ovu priliku podignut na kolektivnu razinu, kojim me je ovog proljeća na kavi u hotelu Dubrovnik kolegijalno zamolio da na sastanku u Ministarstvu kulture RH spomenem časopis Republika i da se osvrnem na činjenicu da je već skoro pa travanj, a da oni nisu dobili niti lipe za taj mjesečnik. Dakle, molio me da se založim za časopis DHK. Složio sam se s Petračevim argumentima i posredovao na sastanku u MKRH zalažući se za kolege iz drugog društva. Jesam li trebao to učiniti? I dalje mislim da jesam.

Jer, iako imamo dva društva, imamo i zajedničke interese koje ne dijeli ideologija, svjetonazor… ma zapravo umoran sam od ovih devetnaestostoljetnih argumenata koje proizvode paradržavne individue svako malo kada osjete da će njihova opcija zgrabiti vlast. Osjećaj taj ih ohrabri pa se oglase. Pritom, ničim izazvani, naglašavajući da ne priznaju podjele na lijeve, desne…

A razumni među nama, u suglasju sa stoljećem u kojem žive znaju da se radi o vremenu nakon ideologija, o vremenu divljanja tržišta, o vremenu Kapitala u kojemu je i 'lijevima' i 'desnima' gotovo jedina briga kako preživjeti, a argumenti autentičnosti i autohtonosti, argumenti su izgubljenih u prostoru i vremenu koji su uvjereni da je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti. Ako je tomu tako, čemu raditi bilo što? Ako je argument da je neka institucija utemeljena 1900. jamac njezine izvrsnosti 2014. tada smo u njezinim zlatnim vremenima već bili… Je li zaista potrebno vraćati se u svijetlu budućnost? Uz potporu resornog ministarstva?

Ne priznajući podjele potpisnici priznaju isključivo podjelu na dobru i lošu književnost. Ovako nešto originalno (danas) još nisam čuo. Ukoliko i prihvatimo ovu originalnu podjelu, koji bi bili kriteriji izvrsnosti? Tko bi bio arbitar? Zabrinjavajuće je da je ovakvo opće mjesto i ovako jadna floskula proizvod djelomično kolektivnog uma ekipe kojoj činjenica da je listom čine pisci nimalo ne smeta da ispali kako je u 'položaju polaganog nestajanja'? I time obogati ionako nejasne figurae veneris nacionalne kulture u indiskriminativnom nestajanju. Jer, koji je to točno položaj? Tko ga zauzima? Otkad je, kolege pisci, nestajanje položaj? Nije li ono radije proces ili stanje…? Osim ako ne postoji sunožno ili ležeće nestajanje, no, nije važno. Iako sam na položaju predsjednika HDP-a, nisam u položaju da razotkrivam položaje koje svi za jednoga i jedan za sve zauzima mnogoljudnije društvo s Trga.

Drugarica Izborna Skupština kaže kako je u 2012. od 50 dodijeljenih stipendija njima išlo samo 12, a 2013. od 53 samo tri. Ljudi moji, je li to moguće… u nas na tri desničara pedeset ljevičara (jer, kažu, kriteriji prema kojima je HDP privilegiran su jasni, a ne kažu koji su). Ili je možda povjerenstvo u rukopisima tražilo dobru književnost? Pa je u društvu od 547 članova jedva iscijedilo tri dobra… A Drugarica Izborna Skupština nigdje ne kaže da smo Robert Perišić i ja kod ministra Jasena Mesića, a ne kod ministrice Zlatar Violić ispregovarali da se kunski iznos stipendija za SVE PISCE BEZ OBZIRA NA ČLANSTVO… u ovim recesijskim vremenima UTROSTRUČI!!! Ne, jer njima nije do zbrajanja i množenja: njima je do oduzimanja i dijeljenja!

U nabrajanju manifestacija koriste se jednaki argumenti povijesne samobitnosti i literatorija. Pa se tako pita kako je moguće da se Zagrebačkim književnim razgovorima koji se održavaju 35 godina da manje novaca nego Festivalu europske kratke priče koji nema takvu tradiciju? A ni jednom se riječju ne opisuje sadržaj manifestacija: kako ove 'zakinute' tako i ove 'privilegirane'. I kakav je to argument da DHK ima 547 članova, a HDP 261 te da nama potpore rastu, a njima da padaju?

Osim ako nisu marksisti i vjeruju da kvantiteta automatski prelazi u kvalitetu te da bi se Ministarstvo kulture trebalo rukovoditi načelom glavarina… Pa valjda je aktivitet važniji. Valjda je dinamika u društvu važnija od broja članova. Pa ne govori li broj članova o kriterijima prilikom primanja u članstvo? Kod nas je prolaznost daleko manja, a broj odbijenica daleko veći. Nama su sadržaji bitni i na individualnoj i na kolektivnoj razini. Svi zainteresirani mogu se informirati o sadržajima HDP-a i usporediti ih sa sadržajima DHK. Uvidjet će da broj članova nema nikakve veze s onime što i kako društvo radi.

Citirat ću samog Petrača koji mi je, nakon zajedničkog nastupa u emisiji 'Knjiga ili život', komentirajući moju predanost društvu kojim predsjedam, udijelio kompliment rekavši kako bi bilo lijepo kad bi on u Predsjedništvu imao osobu poput mene (za razliku od onih mojih…) koja bi bila tako predana i puna elana i entuzijazma. Koliko bismo toga mogli napraviti, gotovo prijateljski je izgovorio. Iskreno sam mu se zahvalio na lijepim riječima. Tko zna, možda je tada mislio da će 'moji' biti na vlasti zauvijek te da me može zatrebati. Pod 'moji' naravno mislim zagovornici i promicatelji dobre književnosti.

I za kraj: u samom zaključku kojega je potpisao Drug Skupština stoji kako ih se diskriminira, oštećuje, poremećuje… pa kažu: 'Takav odnos nikako ne zaslužujemo i ne možemo prihvatiti. Takav je odnos i nepravedan i neprihvatljiv.'

Ponavljanje je katkad majka mudrosti, ali je repeticija koja stremi cirkularnosti: 'odnos x ne možemo prihvatiti jer je neprihvatljiv' rubno inteligentna i rubno pismena te je u najmanju ruku zaprepašćujuće da dolazi od pisaca. I to redom i nepodijeljeno dobrih!'

Nikola Petković
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca