S imenom Diane Budisavljević redateljica Dana Budisavljević susrela se prvi put 2010. u Jasenovcu, kad joj je tadašnja ravnateljica Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac Nataša Jovičić dala Dianin dnevnik i pitala jesu li njih dvije u rodu.

'Rekla sam da nikad nisam čula za nju, a kasnije sam doznala da imamo veze, doduše, ne toliko bliske. U daljnjem sam rodu s njezinim suprugom', rekla je na predstavljanju filma Dana Budisavljević koja je u početku mislila da nema šanse da radi povijesno djelo, a pogotovo da se bavi ratnim temama.

'Međutim, već od prve stranice dnevnik me zaintrigirao jer je bio toliko zanimljiv i toliko drugačiji pogled, ženski pogled na ratna događanja', kaže Budisavljević i poručuje da se dnevnik Diane Budisavljević može naći na internetu.

'Na prvi pogled je neemotivan, više kao brodski dnevnik, navodi samo događaje i činjenice, ali iz njega izlazi takva snaga za koju je užasno važno da je sačuvamo i da se danas, kad također živimo u teškim vremenima, inspiriramo njome', rekla je Budisavljević. Dianu Budisavljević opisuje kao drugačiju heroinu.

'Nije bacala bombe, nosila pištolj, niti bila ilegalka, već gospođa iz visoke klase koja je sasvim drugim sredstvima krenula u riskantnu akciju. Upornošću, nepristajanjem na 'ne' zapravo je bila rodonačelnica onoga što danas zovemo građanski aktivizam', istaknula je Budisavljević, čiji film, prema njenim riječima, prikazuje i predratnu građansku klasu u Zagrebu koja je bila multietnička i multikonfesionalna i koja je pružila veliki otpor ustašama i fašizmu, a nakon '45. postala je nevidljiva.

Sama radnja filma smještena je u jesen 1941. Diana Budisavljević, koja sa suprugom liječnikom, kćerima i tek rođenom unukom živi životom zagrebačke visoke građanske klase, doznaje da se Židovke i Srpkinje s djecom odvode u logore u kojima umiru od gladi i bolesti. Židovska općina šalje pomoć Židovkama, ali za Srpkinje se nitko ne brine. Koristeći svoje austrijsko podrijetlo, Diana apelira na vlast, Crkvu i Crveni križ da spase barem djecu. Nitko od njih ne želi preuzeti odgovornost. S nekolicinom prijatelja u svom stanu prikuplja pomoć i organizira akciju kojom će do kraja rata od sigurne smrti biti spašeno više od 10 tisuća djece. Među njima su Živko, Milorad, Zorka i Nada, koji se gotovo 80 godina kasnije vraćaju u logore svog djetinjstva i tek tada spoznaju da duguju život nepokolebljivoj snazi jedne žene.

'Krenuli smo u istraživanje, ali bez obzira na njegovu širinu i preko stotinu ljudi s kojima smo razgovarali, Diane se danas nitko ne sjeća. Umrla je 1978., a početkom rata, 1941., imala je 50 godina. Svi njeni suradnici također su odavno umrli, a djeca koja su spašena bila su tada premala i traumatizirana da bi imala neko autentično svjedočanstvo o njoj. Našli smo neka mala svjedočanstva, recimo gospođu Veru Velebit, kći slikara Vladimira Becića koja je išla u školu s Dianinim kćerima i nekako je se sjeća, ali to nisu prava sjećanja iz njene akcije. Tako sam se shvatila da od te veličanstvene žene i te akcije postoji samo ta knjiga, a s druge strane postoje ta djeca koja su danas ljudi treće dobi i s kojima ćemo, ako ih ne snimim sada, zakasniti kao što smo zakasnili s Dianom', ispričala je Dana Budisavljević.

Dianin dnevnik, odnosno jedini konkretan materijal s kojim se krenulo u razvoj ovog filma, kako je na njegovom predstavljanju ispričala producentica Olinka Vištica, pronašla je unuka Diane Budisavljević. Osim njega, Diana je pomno vodila kartoteku dječjih sudbina, no nju joj je bespovratno otuđila komunistička vlast 1945., kada su njeno germansko i građansko podrijetlo postali nepoželjni.

'Nakon ogromnog istraživanja i materijala iz kojeg bi se moglo snimiti najmanje deset filmova i deset priča suočili smo se s velikim izazovom i činjenicom da se ne možemo upustiti u snimanje visokobudžetnog povijesnog filma kakav bi zaslužila ova priča po razmjerima Dianine akcije. Za to nismo imali ni znanja ni financijskih uvjeta, a na svu sreću ni afiniteta jer je Danu prema priči vuklo nešto drugo - snaga Diane kao ženskog lika i zapravo se bavila mišlju kako na osoban način prenijeti priču na filmsko platno', rekla je Vištica uz koju je film producirala i Miljenka Čogelja.

Dana Budisavljević rekla je kako joj je jedino ispravno bilo udružiti Dianu s djecom kojoj je pomogla i koja su danas živa.

'Oni su trebali reći svoju priču. Za Dianu sam odlučila da o njoj govori dnevnik, ono što je ostalo iza nje. To je definiralo formu, spoj igranog i dokumentarnog. Nisam našla filmove koji su tako napravljeni i zato mi je trebalo jako dugo da shvatim kako da to stvorim', kaže Budisavljević.

'U filmu se pojavljuje zaista fantastična plejada glumaca, regionalnih i hrvatskih, na čelu s Almom Prica, ali tu su i Mirjana Karanović, Igor Samobor, prvak drame u Ljubljani, Livio Badurina, Vilim Matula, Urša Raukar, Biserka Ipša, Areta Ćurković, Krešimir Mikić, Ermin Bravo, Jerko Marčić i Ivana Krizmanić. Svima sam beskrajno zahvalna jer su pristali na tako epizodne, male uloge, ali svi su briljirali', rekla je Budisavljević, kazavši da je 2013. nazvala Almu Pricu i pitala je bi li surađivala s njom.

'Svi smo mi epizode u odnosu na djelo i osobu Diane Budisavljević', poručila je na predstavljanju filma glavna glumica Alma Prica, dodajući da je i Dana Budisavljević napravila 'fantastičnu akciju', pokrenuvši ponovno ovu priču jer o Diani Budisavljević je prije ovoga filma malo tko znao. Osvrnula se i na plakat filma.

'Kad mi ga je Dana poslala, rekla sam da smo zapravo mogli napraviti cijeli film tako da je Diana okrenuta leđima. Nitko nije dostojan te žene, mi je tu samo zastupamo. Predivno je da tako, pomoću umjetnosti i filma, možeš podržati veličinu takvih događaja i takvih ljudi. Kad gledam taj plakat, jer me strašno inspirirao, stvarno sam pomislila da je okrenula leđa svim zakonima, okolnostima života i vremena te uprla oči u užas koji se događao. Bila je izuzetna žena', rekla je Prica, dodajući da je atmosfera na snimanju bila nevjerojatna.

'Svima kao da je ovo bila posveta toj tišini i tom pothvatu. Glumačko-redateljski, najveći problem bilo nam je pitanje tko je bila Diana, jer u dnevniku je zapisivala fakte, događaje, imena, ali skoro ništa drugo iz čega bismo mogli saznati tko je bila ona unutra. Razgovarala sam i sa Silvijom Szabo, njenom unukom koja cijeli život živi u posveti svojoj baki i sačuvala je sve što se moglo sačuvati te još uvijek živi u stanu u kojem je živjela ta obitelj. Jednostavno rečeno, Diana Budisavljević je dokaz obrane ljudskosti, netko tko je u takvim okolnostima pokrenuo akciju u kojoj je spasio toliko djece. Išla je protiv svega što je vanjsko i ometajuće i samo je imala pred očima sudbinu onih kojima treba pomoć', rekla je Alma Prica, priznajući da je sinoć prvi put vidjela film.

'Ono što je tako jako u njemu jest upravo ta prisutnost djece, danas ljudi treće dobi, Zorke, Živka, Milorada i Nade, koji bez ikakve dramatike pričaju o svojim sjećanjima i vidjela sam koliko je to strašna trauma koje se oni ne sjećaju, a koja je upisana u njihova tijela. Dana je napravila nemoguću akciju spajanja dokumentarnog i igranog, ali to su tako mekana pretapanja. Sve je diskretno, samozatajno, duboko, tiho, unutarnje, kao što i treba biti u slučaju Diane Budisavljević i te akcije, koja je u filmu skoro nevidljiva, skoro da ni ne znate kako se to dogodilo, a sve se dogodilo. Možemo biti ponosni i sretni što je postojala takva žena u Zagrebu. Preko njene priče dobiva se nevjerojatna slika grada i ljudi koje je okupila, građanskih obitelji koje su podržale tihu, nevjerojatnu akciju, ilegalnu jer su neke stvari morali raditi protiv vanjskih zakona, ali ih je vodio unutarnji, ljudski zakon', rekla je Prica.

Scenarij filma, uz Danu Budisavljević, potpisuje Jelena Paljan, direktor fotografije je Jasenko Rasol, glazbu potpisuju Alen i Nenad Sinkauz, a montažu Marko Ferković.

Film je, kako je na predstavljanju ispričala Olinka Vištica, krenuo uz potporu HAVC-a za razvoj scenarija i projekta te u tom periodu prošao tri europske radionice, da bi narastao u koprodukciju Hrvatske, Slovenije (December film) i Srbije (This and That productions), uz potporu nacionalnih fondova iz tih zemalja i europskog fonda Eurimages. U pretprodaji ga je otkupila i Hrvatska televizija.

'Premda se producentima najčešće postavlja pitanje novca i budžeta, a ovaj film je koštao nešto više od šest milijuna kuna, meni se najvažnijim čimbenikom u ovom procesu čini vrijeme - vrijeme koje je bilo potrebno Dani da u suradnji sa svojim kreativnim timom ispriča ovu priču. Film je uspio spojiti nespojivo, združiti ono što je povijest nepravedno izgubila, Dianu i djecu, te ljude koji se sada, povratkom na mjesta tragedije i strašne patnje, susreću sa ženom koja im je spasila život', rekla je Vištica.