Nagrađivana dramatičarka i redateljica Olja Lozica, poznata po društveno angažiranim temama, u svom najnovijem projektu 'Dobro je ništa', pretpremijerno praizvedenom u ponedjeljak u Teatru Itd, u fokus svog kazališnog istraživanja stavila je aktualnu temu depresije, preciznije rečeno mentalnih poremećaja, u kojem se prilično agresivnim, teškim emocijama, mračnom atmosferom, nimalo optimističnim porukama, ali i vizualno atraktivnim i metaforičkim slikama, poput kruženja vlaka i snježenja (scenograf Stefano Katunar), te urbanom odjećom i obojanim tijelima (kostimografkinja Barbara Bourek) progovara o sve izraženijem problemu hrvatskog društva.

Premda se u najavama inzistira na tome da predstava tematizira depresiju valja reći da autorski tim (uz Olju Lozicu tu je i kodramaturg i pomoćnik redateljice Luka Bosanac) taj mentalni poremećaj ne gledaju kroz medicinsko-klasifikacijske kategorije, dakle, kao gubitak energije, interesa, zadovoljstva i radnih i socijalnih sposobnosti, te kao poremećaj apetita i spavanja, nego više kao eksplozivnu mentalnu disfunkciju koja se ispoljava dvostrukom ličnošću, glasom u glavi, smanjenim libidom, odnosno, seksualnim problemima, opijanjem itd., što više nalikuje shizofrenom sindromu nego depresiji.

Tekst Olje Lozice je suvremen i urban, ruši konvencionalni način komunikacije, djelomično je grub i pun psovki, ali i kreativan i duhovit što je u publici izazivalo smijeh. Zanimljivost teksta je i u tome što se niti u jednom trenutku ne spominje termin depresija. Temi je pristupljeno iz perspektive urbanog mladića Marka, odjevenog u crno, koji ne prepoznaje svoj problem niti simptome svog nezadovoljstva, odnosno mentalnog poremećaja. Zatičemo ga u mračnoj fazi, međutim, ne saznajemo apsolutno ništa o njegovoj društvenoj situaciji pa tako ni o uzroku njegovih nedaća, dakle, ne možemo odgonetnuti što je izazvalo njegov problem. Vidimo samo da je nesretan, povremeno rastrojen i histeričan i sve više tone u bezdan.

Režija je prikovana za udoban kauč (kao u nekim predstavama Bobe Jelčića) koji postaje poprište svađa, neuspješnog spolnog odnosa, sukoba s alter egom ili 'glasom u glavi', letargije, opijanja itd. Atmosfera je zgusnuta i teška, a scena je plava (kauč, jastuci i zid). Prema psihologiji boja, kao što je poznato, plava boja izaziva smirujući učinak kod ljudi, ali s druge strane spušta energiju i potcrtava depresiju.

Predstava 'Dobro je ništa' zapravo tematizira ništavilo i besperspektivnost kao konstantu života te želi sugerirati da ljudi ne vide i ne prepoznaju simptome raznih oblika mentalnih poremećaja, pa tako i depresije, koji su sve zastupljeniji i sve češće nam uništavaju životnu energiju i kvalitetu života. Međutim, što s tom konstatacijom? Je li dovoljno utvrditi postojanje depresije (ili bilo kojeg drugog mentalnog poremećaja) kod pojedinaca i u društvu? Jesmo li time skinuli stigmu s depresivnih bolesnika? Jesmo li utjecali na uzroke depresije, socijalne, ekonomske i obiteljske? Jesmo li s tom tvrdnjom pobijedili depresiju? To su samo neka od pitanje koja otvara ova predstava, čiji završetak ne djeluje nimalo optimistično.

Olja Lozica ima iza sebe desetak režija, dramatizacija i autorskih projekata, među kojima se ističu 'Prasac koji gleda u sunce' u dubrovačkom Kazalištu Matin Držić, 'Sada je, zapravo, sve dobro' i 'Radnice u gladovanju' u ZKM-u, 'Prvi put kad sam ti vidjela lice' u Teatru &td i 'Vincent' u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, u kojima se bavila aktualnim društvenim problemima poput siromaštva, recesije i marginalnih i potlačenih skupina, te problemom radništva, ali i temom demencije. Prati ju glas da ima specifičan način rada s glumcima, odnosno, inzistira na zajedničkom istraživanju s njima što daje čudesne rezultate. I definitivno postaje sve važnije ime na hrvatskoj kazališnoj sceni.

Mladi glumci Deni Sanković, Romano Nikolić i Andrea Špindel te glazbenik Aron Aleksej Ljevaković koji je bio zadužen za autorsku glazbu i izbor glazbe, svojski su se trudili interpretirati svoje likove Marka i Zdravke, te Markovog bolesnog 'unutrašnjeg glasa'.

Deni Sanković je diplomirao Studije glume i medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci pod mentorstvom Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, a dosad je igrao u nekoliko predstava Kazališta Ulysses, kao što su 'Shakespear ljetne noći – varijacije' i 'Dobri Čovjek iz Sečuana', te u drugim kazalištima.

Romano Nikolić jedan je od naših najuspješnijih glumaca mlađe generacije, dobitnik dviju Nagrada hrvatskog glumišta te sve češći sudionik Dubrovačkih ljetnih igara gdje je igrao u adaptacijama Držića i Shakespearea, te u Vojnovićevu 'Geraniumu'. Također je osnivač i voditelj udruge Arterarij.

Andrea Špindl je završila studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a danas je lutkarica u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci gdje je za glumačka ostvarenja dobila nekoliko nagrada.

Valja reći da je i Teatar Itd prihvatio uveo preporučene epidemiološke mjere zbog pandemije uzrokovane virusom covid 19 – mjerenje temperature, dezinficiranje ruku prije ulaska u polukružnu dvoranu i smanjenje broja gledatelja kako bi se ostvarila distanca, međutim, publika nije prigrlila nošenje maski kao što je to bio slučaj u HNK na izvedbi 'Kafke na žalu'. Premijerna izvedba s punim kapacitetom dvorane održat će se najesen.