Postoji jedna stvar povezana s nasiljem na filmu koja me strašno živcira, a to je ona situacija u kojoj me pametni, vješti i duhoviti redatelji ili scenaristi uspijevaju natjerati da uživam u prizorima nasilja. Živcira me to zato što ne želim uživati u prizorima filmskog nasilja pa to doživljavam kao zlonamjernu manipulaciju. Postoji i još jedna stvar zbog koje me to živcira. Ta je druga stvar onaj faktor X zbog kojeg filmsko nasilje postaje prihvatljivo, čak i smiješno, a da taj faktor X nije povezan direktno s pričom. Riječ je o situaciji u kojoj nasilje ne proističe iz priče u pravom smislu riječi, kao što proističe u filmovima o mafiji i kriminalu - nego proističe iz redateljskog ili scenarističkog stava, odluke da se nasiljem posluži kao estetskim sredstvom. Moglo bi se čak reći da takvi redatelji i scenaristi na neki način stoje izvan moralnog odnosa prema nasilju, nego ga koriste kao dio opisa bizarnosti i gluposti ljudskog stanja, kao dio onoga: ha-ha-pogledajte-kako-su-ljudi-blesavi-i-smiješni. Tarantino ima posebno dobar dar za to, a ima ga i Ant Timpson, novozelandski producent koji je režirao nedavno izašli crnohumorni triler 'Dođi k tati'.

Jedna od najgorih stvari koje takvo poigravanje sa smiješnim nasiljem izaziva u gledateljstvu jest to što takvi filmovi nerijetko postaju kult-favoriti, nošeni na krilima katarzične radosti velikog dijela muške publike, koja se raduje tome što im redateljeva ili scenaristička inteligencija i duhovitost daju alibi da se oduševljavaju krvavim prizorima nasilja. Neki će pritom shvatiti zbog čega je takvo nasilje prikazano u filmu, ali će im - ruku na srce - biti svejedno jer smatraju da valja poštivati onaj stari postulat po kojem nije dobar nijedan film u kojem nema ŠŠŠ-a (ševe, šore i šege) - a neki neće shvatiti ništa, ali će im biti drago što je nasilje, koje obožavaju barem u filmovima, dobilo estetski i umjetnički kredibilitet. A kada netko, kao Ant Timpson, snimi film u kojem je takav stav prema filmu i nasilju praktički cijela poanta, onda gledateljica poput mene odjednom osvijesti onaj praiskonski strah od muškaraca. Jer bez obzira koliko inteligentni, civilizirani, pripitomljeni i profinjeni bili - oni kojima je superfora kada tip plamenobacačem sprži histeričnu ženu u bazenu ili oni kojima je smiješno kada glavni lik čovjeka s otvorenom ranom kroz koju viri mozak probode potrošnim uredskim materijalom - ljudsku sklonost nasilju ne kriju čak ni preduboko u sebi.

A kada onda još redatelj u takve svojom vještom manipulacijom uključi i mene - ne radujem se.

'Dođi k tati' u sebi sadrži sve to - i pretjerano, i u scenama sladostrasno razvučeno, i nadasve kreativno nasilje, ali i taj stav, taj postupak zbog kojeg nasilje postaje smiješno i bizarno, nešto nad čim se ne moramo sablažnjivati, nego se slobodno možemo smijati. Idealan je kandidat za kult-favorita.

Govori o mladiću po imenu Norval Greenwood (Elijah Wood), kojeg je otac napustio kada je imao pet godina, a onda mu, trideset godina nakon toga, poslao pismo u kojem ga moli da ga dođe posjetiti. Norval iz udobne kuće na Beverly Hillsu, gdje još živi sa svojom majkom, odlazi na sjeverozapadnu obalu Amerike (nigdje nije točno naznačeno gdje, ali film je snimljen nedaleko od Vancouvera u Kanadi) i ondje, na jednoj stijeni ponad prekrasne pacifičke plaže, pronalazi neobičan dom svojeg oca te čovjeka koji se isprva oduševi kada ga vidi, a onda, tijekom nekoliko dana koji slijede, koristi svaku priliku da bi svojeg sina ismijao, ponizio i uvrijedio. Nije sasvim jasno zašto Norval odmah, nakon prvog ponižavajućeg nastupa svojeg oca, ne napušta kuću i čovjeka koji ionako trideset godina nije ni pitao za njega, ali moguće je da riječ o kompleksaškoj potrebi za očevim odobravanjem i nadom da u očima vlastitog oca neće ispasti 'nemuško', no Norval iz kuće ne odlazi ni nakog što ga ovaj pri plivanju u moru pokuša napasti bacanjem kamena. Neurotično fiksiranje na to da od oca dobije odgovor zašto ga je sada pozvao k sebi (a zapravo - zašto ga je ostavio), Norvala u kući zadržava dan za danom, sve dok ga jednog dana zajedljivi, alkoholičarski nasilnik čijem se odobravanju potajno nada, ne napadne satarom za meso, ali pritom doživi srčani udar i - umre.

Iako je već i do tog trenutka film ispunjen bizarnim, sirovim prikazima okrutnog odnosa jedne vrste muškaraca (psihopatskog nasilnika koji misli da je frajer) prema drugoj vrsti muškaraca (nježnog i osjećajnog luzera kojeg smatra prirodnim neprijateljem), u filmu tek od tog momenta nastaje tarapana. Norvalu se gotovo doslovno izmiče tlo pod nogama i on saznaje da je gotovo sve što je vjerovao o svojem ocu, ali i o svojem životu - bila laž. No unatoč tome, Norval biva uvučen i nagovoren da brani i svojeg oca i svoj život kao da u njima i kao da u tom činu obrane postoji bilo kakva čast. I kao da je sve to - sav taj život koji zapravo ne postoji - vrijedan zapadanja u ubilačko ludilo, krv i progon. Ant Timpson dobrano se potrudio da cijelu stvar odvede nekoliko koraka iza apsurda pa je to nerijetko izrazito smiješno, ali do kraja filma ostat će nam samo dojam da su odnosi između očeva i sinova generalno vrlo s***ana stvar i da je definicija muškosti koja iz njih proizlazi nešto što bi trebalo otjerati u što udaljenije predijele svijeta, po mogućnosti što dalje od civilizacije, zakona i funkcionalnog društva.

I to je okej. To je zbilja zanimljiva teza i zanimljiva tema za film.

Problem je jedino to što je utopljena u moru krvi i onog 'smiješnog nasilja' s početka pa se većina gledatelja kojima će se film svidjeti zapravo uopće neće obazirati na to, nego samo prepričavati koliko su cool scene u kojima muškarci jedni drugima razaraju genitalije i umrtvljuju mozak. A ja se - iako ovaj film suštinski smatram pametnim i vješto složenim - ne bih nikako htjela ni na koji način ubrajati među takve.