Evo nas, dakle, opet u tom dijelu godine. Prošli su Božići, Nove godine, postblagdanske depresije, polarni vortex, školski praznici i skijaška sezona, taman je u zraku zamirisao nagovještaj proljeća i - eto ti Oscara! Prekrasnog, glamuroznog, šljokičastog događaja iz kalifornijskog La la landa u kojem se stotinjak milijunaša iz filmske industrije okupi na jednom mjestu da bi, sve uz ples i pjesmu, više ili manje uspješne pokušaje šala na vlastiti račun i pripadajuću modnu reviju na crvenom tepihu - jedni drugima uvalili kipiće od zlata u čast onoga što su učinili tijekom protekle godine.

Pritom će, naravno, dobar dio njih pokušati u govorima ili usputnim napomenama natuknuti da je riječ o nečemu strašno važnom za svijet, čovječanstvo, budućnost i boljitak, ali nemojmo se zavaravati. Svi su tamo samo zato da vide hoće li oni ili oni za koje navijaju ubrati kipić kao zalog svoje buduće karijere, a što se nas - ubogog puka iz publike tiče - tamo su uglavnom zato da nam pokažu kako su lijepi.

U redu, u redu, ima nas nekoliko u svakom kvartu koji te dodjele još gledaju i zato da vidimo hoće li naš favorit, bio to film, glumac, redatelj ili animator, dobiti priznanje za ono što se nama baš jako svidjelo, ali kad malo sve to ogoliš od publiciteta, nostalgije za vremenima kada je film značio mnogo više nego danas i američkog globalnog kulturnog utjecaja zbog kojeg ova dodjela nagrade djeluje relevantnija od svih drugih (iako nije) - sve se to zapravo svodi na modnu reviju. I tu i tamo koju dobru foru voditelja svečanosti. Kad nam se baš posreći, i na kakav incident, kao što je bio onaj Warrena Beattyja, kada je krivo proglasio dobitnika Oscara za najbolji film prije nekoliko godina.

Sve u svemu, noćas negdje poslije ponoći po crvenom će se tepihu ispred Dolby Theatera u Los Angelesu početi prešetavati celebrityji u krasnim opravama, novinari zabavljačkih emisija i TV kanala počet će ih proganjati s pitanjima o tome koga nose i onda će drugi dan ozbiljni komentatori kolutati očima nad time jer, kao, zašto ih ne pitate ništa o onome što rade, nego samo o krpama koje su obukli. Na što ću ja odgovoriti - zato što je za ono što rade rijetko koga briga. Tužno, ali istinito.

Hollywoodski mainstream filmovi, koji čine lavovski dio onoga što je i ove godine nominirano za Oscara, već jako dugo publici ne nude bogznašto novo ili nedajbože uzbudljivo. Nađe se tu i tamo pokoji zalutali dragulj, kao što je prije nekoliko godina bila 'Mjesečina' Barryja Jenkinsa, ušulja se svake godine među nominirane i pokoje briljantno glumačko, kinematografsko (fotografsko) ili animatorsko ostvarenje, ali zapravo nema tu nekih velikih inovacija pa ni znakova da su filmovi ponovno preuzeli primat nad televizijskom fikcijom. Mislim, ono. Čak je i Julia Roberts počela snimati serije. I to čak više i nije neka novost, preokret, zaokret i ostali okreti.

No hajde, cijelom hypeu za ljubav, da vidimo što to ove godine ima zanimljivo na repertoaru nominacija. Evo, na primjer, Cuaronova 'Roma'. Film koji je pobrao deset nominacija, svi padaju u totalni afan nad time koliko je OMG-BEST-EVER i, ako želim biti potpuno iskrena, ima nekih momenata koji ga izdvajaju od većine ostalog oskarovskog đira. Predivno je snimljen - tu Cuaronu fakat treba dati priznanje, ako već ne u obliku Oscara, a onda u obliku velikog aplauza, glavna glumica je super - ali ne kao Olivia Colman u 'Miljenici' i ima tu neku artsy relevanciju (ili naznaku nje) zbog toga što kroz svakodnevni život, međuljudske odnose i sve te uobičajene situacije progovara i o širem društvu, ljudskom stanju, ženama... Meni se film nije osobito svidio, pri čemu mi je najmanji problem to što je spor k'o evolucija i dosadan, nego mi više smeta to što imam dojam da je Cuaron tu htio sniiti film o svojem osjećaju za filing prema kvartu u kojem je odrastao, a onda se negdje tijeko snimanja filma malo pogubio u tome što zapravo i zašto želi reći. No dobro. Ako ništa drugo, sve te silne nominacije njegovu filmu znače i još dvije zanimlijve stvari - prvo, ulazak Netflixa među jake igrače na oskarovskoj pozornici, a drugo, sad već izvjestan uspon meksičke kinematografije na toj istoj pozornici - jer Cuaronu ovo nisu prve nominacije, a prošle je godine s kipićima žonglirao i Guillermo Del Torr za 'Oblik vode'.

Ono što mi je još zanimljivo u ovogodišnjim nominacijama za Oscare jest i to da se Akademija, izgleda, malo više okrenula prema svojoj edukativno-prosvjetiteljskoj ulozi. Dobili smo tako podosta nominacija za film 'Zelena knjiga', koji je supersimpatičan film s dva izvrsna glumca (Viggo Mortensen i Mahershala Ali obojica su zasluženo nominirani za Oscara), ali zapravo nije ništa drugo doli vješto odrađena i odlično producirana tipična hollywoodska špranca za film koji podučava i prosvjetljava, nastoji na primjeru iz prošlosti rasvijetliti probleme u rasnim odnosima koji postoje i danas, a možda se, s usponom konzervativnih pokreta, čak i zaoštravaju. Odlično je da se takvi filmovi snimaju i dalje jer mlađe generacije teško da će posegnuti za starijim, klasičnim ostvarenjima s takvom temom, pa kudos Akademiji što je odlučila istaknuti i svratiti pozornost na jedan takav prosvjetiteljski napor, posebice kad se uzme u obzir da im je zadnjih godina s pravom zamjerano da su pretjerano orijentirani isključivo na bjelačke priče i bjelačka ostvarenja. Nije ni da su se ove godine baš suludo potrudili izaći iz tog okvira, ali barem nešto. E, da, i još nešto. Negdje u tom edukativno-prosvjetiteljskom điru obitavaju i filmovi 'Crna pantera' i 'Crni član KKKlana', koji su isto dobili svoju porciju nominacija, ali njima, barem prema dosadašnjem iskustvu s Akademijom, ne prognoziram toliko uspjeha jer je riječ o filmovima koji problemu ne prilaze šprancerski, odnosno na način koji smo već vidjeli sto puta i na koji su članovi Akademije navikli, nego se čak usuđuju zaranjati u nove entertainment modele i izričaj. Dakle, teško da će ih starkelje prepoznati više nego što su ih prepoznali tako što su ih nominirali.

Tu je, naravno, i obavezna porcija biografskih filmova o povijesnim ličnostima, u kojoj na najvišem rangu igraju već spomenuta 'Miljenica', o engleskoj kraljici Ani i njezinoj družbenici Sari Churchill, te 'Čovjek iz sjene' o Dicku Cheneyju. 'Miljenica' je neobičan, kreativan film s prepoznatljivim potpisom svojeg autora Yorgosa Lanthimosa, koji se pak s ovim filmom uspio taman toliko 'pripitomiti' i nagnuti na stranu komedije da bi mogao kod Akademije požnjeti uspjeh kakav nije mogao požnjeti sa svojim dosadašnjim, daleko 'oštrijim' i 'napornijim' filmovima ('Očnjak', 'Jastog', 'Ubojstvo svetog jelena') - no 'Miljenica' to svakako i zaslužuje, posebice zahvaljujući nevjerojatnim izvedbama Olivie Colman, Rachel Weisz i Emme Stone. 'Vice', s druge strane, iako isto ima ludilo od glumačke postave, kao film je čista gnjavaža i ne pomažu mu čak ni Christian Bale, Steve Carrell, Sam Rockwell i Amy Adams - svi četvoro u punoj snazi svojeg glumačkog umijeća. Kako je redatelju i scenaristu Adamu McKayu uspjelo od života jedne tako kontroverzne osobe kao što je Dick Cheney napraviti jedan tako gnjavatorski film - nemam pojma, ali pretpostavljam da je do visokih nominacija došao zbog generalne opsesije Amerikanaca samima sobom.

Kako god bilo, čeka nas zanimljiva noć. I kada kažem 'nas', mislim na nas ukupno trinaest koji ćemo je s nedjelje na ponedjeljak pratiti. Vi svi ostali - mirno spavajte. To koji će hollywoodski budžovan kojem drugom hollywoodskom drmatoru udijeliti komad zlata ionako vam neće nikako utjecati na život. A u zadnjih je desetak godina ionako sve manje i manje zabavno.