Kardinal Alojzije Stepinac bio je bez sumnje složena i kontroverzna povijesna ličnost - jedna od onih o kojoj teško možeš čuti išta normalno, nepristrano i činjenično. Bivša država predstavljala ga je maltene kao vampira u mantiji koji je lebdio nad Pavelićem i blagosivljao zločine NDH sa zluradim smiješkom na usnicama, a otkad nam je izbila demokracija i samostalna Hrvatska, mainstream Hrvati doživljavaju ga kao najvećeg sveca modernog doba koji na duši toliko nije imao nikakvog grijeha da svi anđeli na nebu padnu u trans i zajašu jednoroge kad netko spomene njegovo ime. Zbog toga je većina dokumentarnih filmova koji su snimljeni o njemu pristrani kič nad kojim samo možeš pasti u nesvijest od kolutanja očima.

Najnoviji među tim filmova, dokumentarac Višnje Starešine 'Stepinac: kardinal i njegova savjest' sinoć je povodom Stepinčeva prikazan na Prvom programu HTV-a i definitivno je mnogo profesionalnije snimljen nego bilo koji dosadašnji kvazi-dokumentarac (a zapravo propagandni pamflet ili poremećena pjesnička oda) o Stepincu, pogotovo onaj koji je prije desetak godina snimio sâm HTV. Ovaj dokumentarac, naime, fakat izgleda kao pravi dokumentarac - ima hrpu izvrsnog arhivskog materijala, svjedoke vremena, povjesničare - čak i stranjske! - židove koji su preživjeli Holokaust u NDH, pravnike i sto čuda.

Drugim riječima, Višnja Starešina i njezina ekipa kvalitetno su snimili, izrežirali i montirali svoj dokumentarac, ali i opet - to ne znači da je film nepristran. Zapravo je skroz fascinantno na kako je suptilan način uspio biti pristran i vjerojatno mu je najveći uspjeh to što je pristran na jedan profinjen, džentlmenski način, bez suvišnih patetika i hvalospjeva. Način na koji 'Stepinac: kardinal i njegova savjest' to uspijeva jest to da Stepinca uopće ne prikazuje aktivno, nego reaktivno. Prikazujući ga kao čovjeka koji je ovako ili onako reagirao na burne povijesne okolnosti u kojima je živio, film ga zapravo prikazuje tek kao čovjeka koji se neprekidno borio s teškim vremenima, a nikada, ni u jednom trenutku kao osobu koja je na bilo koji način aktivno sudjelovao u njima.

Dobar dio vremena gledatelj ovoga filma imat će dojam da gleda film o NDH i Holokaustu jer je fokus filma definitivno na Stepinčevu spašavanju židova, pogotovo djece koju je smještao u samostan k časnim sestrama. Jedan dio je, naravno, posvećen i Stepinčevu robijanju, ali osim opisa njegova izoliranog života i prijateljskog odnosa s mještanima iz susjedstva nema tu baš nekog 'štofa'. Ispada kao da Stepinac cijelo postojanje NDH nije radio ništa drugo nego spašavao židove, da mimo toga nije imao nikakvu političku, društvenu ni javnu ulogu, o njegovu odnosu s Pavelićem izgovoreno je možda pet rečenica (o tome da ga je Pavelić prezirao i nazivao magarcem), a zatim također ispada kao da nakon završetka rata nije imao nikakvu moć, utjecaj ni pregovaračku poziciju prema Titu i komunistima, nego je samo preko noći pao žrtvom zlih crvenih. On je, jadan, samo trpio i reagirao. Valjda su ga zato i tako nemoćnog i samozatajnog podržavali najznačajniji kardinali toga vremena.

No i opet ću ponoviti - film je jako dobro snimljen i gotovo da uspijeva u tome da Alojzija Stepinca prikaže kao najvećeg heroja ekvidistance prema svim totalitarizmima - komunizmu i fašizmu. No ako se čovjek samo malo više zadubi u sadržaj ovo dokumentarca, shvatit će da je sve to efekt puno priče o povijesnim okolnostima, a dosta slabog ili dosta općenitog bavljenja samom osobom Stepinca. Stepinac je, kako rekosmo na početku, bio kompleksna i kontroverzna povijesna ličnost. Tek dokumentarac koji će to priznati, koji će se pozabaviti njegovim dobrim i lošim stranama, njegovim dobrim i lošim postupcima - možda će se približiti tome da nam konačne ispriča nešto normalno, nepristrano i činjenično o njemu. Ovaj film je možda priču o Stepincu ispričao pametnije i kvailtetnije nego dosadašnji kičeraji, ali nije uspio prikriti pristranost svoje autorice.