Genijalno mi je to s Englezima i s njihovom (pop) kulturom. Većina kontinentalnih Europljana, na koje je baština francuske i inih građanskih revolucija ostavila malo snažnijeg traga u obliku prezira prema aristokraciji i monarhijama - u stvarnosti ne može podnijeti privilegirane bogataše po nasljedstvu koji nikad nisu morali ni sami zakopčat hlače, ali zato kad nam serviraš neki roman, dramu, film ili seriju o aristokratskim engleskim obiteljima, pogotovo ako imaju kuću na ladanju - slinimo pred ekranom ko pesek pred neoglodanom kosti.

Oduvijek je tako bilo i sa serijom 'Downton Abbey'. U priči o obitelji Crawley, koja počinje dan nakon potonuća Titanica, u travnju 1912., jedna od glavnih okosnica priče jest The Drama zbog toga što bi šefovanje nad imanjem Downton mogao preuzeti nasljednik koji, božesakloni - radi. 'Odvjetnik je, a otac mu je bio liječnik', s gađenjem u prvoj epizodi izjavljuje udova grofica od Granthama (Maggie Smith), kao da se lik u najmanju ruku bavi džeparenjem po kolodvorima. Aristokratskim engleskim obiteljima, naime, u to je (a nekima i u današnje) doba rad kao sredstvo stjecanja sredstava za život istinski ispod časti.

Pa ipak, šest sezona i jedan film hrpa nas je pratila njihove životne puteve, uspone, padove, kao i živote njihove odane i od njih strogo odvojene posluge. Vrlo slično kao i sa serijom 'Kruna', koja romansira vladavinu aktualne britanske kraljice Elizabete II, a koju nas je mnogo pratilo otvorenih usta, iako je riječ o životu u jednoj posve besmislenoj i parazitskoj obitelji/instituciji - britanski televizijski čarobnjaci uspjeli su nas zavesti svojom vještinom.

Tako je i s novim izdankom univerzuma Downton Abbeyja. Baš kao i u štokojem univerzumu stripovskih junaka, koje pratimo s idolopoklonstvom iako su zapravo uvijek na strani statusa quo - jedva smo dočekali još jednu priču o downtonovcima (samo čekam kad ćemo početi kupovati akcijske lutkice), iako su ista reakcionarna banda kao i uvijek. Zašto? Zato što scenarist Julian Fellowes i ekipa to, kao i dosad, čine neodoljivo šarmantno.

Novi film o downtonovcima totalno upada u tu istu shemu. Nazvali su ga 'Downton Abbey: novo doba' jer se, kao, u svijet aristokrata pomalo uvlači moderan svijet, ali zapravo im se samo približio svijet filma, nešto sitne socijalne mobilnosti među poslugom i kraće haljine. U svemu drugome ekipa živi više-manje isto kao i prije.

Godina je 1928. i na početku filma imamo prolog u kojem nam Molesley (Kevin Doyle), nekadašnji butler, a sada učitelj govori o svemu što se dogodilo u međuvremenu (od zadnjeg filma, dakle). Taj je prolog potpuno suvišan jer se u aristokratskoj obitelji, kako to već i sa status quo aristokratima biva, nije dogodilo ništa što ne bismo i sami pohvatali kroz film, ali i to nekako pridonosi šarmu. Dramu u ovoj filmu, međutim, čine dva više-manje nepovezana događaja.

Prvi je dolazak filmske ekipe u Downton. Lady Mary (Michelle Dockery), naime, prihvaća ponudu filmske ekipe kojoj treba lokacija za snimanje. Nitko u Downtonu nije oduševljen - dapače, zgroženi su frivolnim filmskim svijetom, Robert Crawley (Hugh Bonneville) čak se nije u stanju toliko prilagoditi novom mediju i djelatnosti da bi joj pravilno izgovorio naziv, nego stalno nabada kinema. Druga je priča ta da njegova majka, udova grofica Violet pak odjednom saznaje da joj je mladić kojeg je poznavala prije više od pedeset godina ostavio svoju vilu na jugu Francuske. Downtonovci zbog toga, presretni što se mogu maknuti od 'prostačkih' filmaša, odlaze u Francusku provjeriti kakav je to 'kućerak' naslijedila oštra baba Crawleyjeva i hoće li im obitelj njezina prijatelja iz mladosti uopće to htjeti prepustiti. I kakvo li je to, zaboga, prijateljstvo bilo da pedesetak godina poslije baštini vilu.

I sad, neće se dalje u filmu dogoditi ništa posebno što još dosad nismo vidjeli - naročito u ovom dijelu o filmu, čija je priča gotovo doslovno kopirana iz filma 'Pjevajmo na kiši', a ni dio u Francuskoj nije ništa revolucionarno i neviđeno. No svi oni koji su i dosad gledali 'Downton Abbey', i ovo će gledati s guštom, sve zbog onog šarma koji sam već spomenula.

No sasvim ozbiljno - taj šarm nije pao s neba niti su ga Fellowes i ekipa udahnuli iz zraka. Sve je to rezultat vrijednog rada i talenta, vještine koja stvara britke dijaloge i prokrvljeno portretirane likove. Fellowes i ekipa svoje likove i svijet u kojem žive vole jednako, ako ne i više nego gledatelji koji ih vjerno prate od prve sezone, a sve dok je te ljubavi, 'Downton' se mirna srca može pretvoriti u franšizu tipa 'Zvjezdanih ratova' s pregršt ponavljanja i upornim aristokratskim privilegijama - i dalje ćemo ih gledati s guštom, ma koliko proklinjali klasnu svijest i osjećaj za društvenu pravdu koja nam pritom umire na svakom pikselu snimke predivnog ladanjskog imanja.