Kada u današnje vrijeme čujem da netko (pogotovo same žene) govori o tome da žene nisu diskriminirane u društvu i da se nije teško izboriti za svoja prava, a posebice kada čujem da je feminizam bespotrebna glupost, padne mi mrak na oči. Prvo i prvo, kakva je to ravnopravnost ako se moraš IZBORITI za svoja prava, a drugo i drugo, najradije bih one žene koje to tvrde barem nakratko vremenskim strojem poslala samo pedeset-šezdeset godina u prošlost.

Vrijeme u koje se odvija druga sezona serije 'Genijalna prijateljica', snimljena prema drugom napolitanskom romanu Elene Ferrante, 'Priča o novom prezimenu', bilo bi recimo baš dobro za jedan takav izlet i za historijsko upoznavanje s položajem žena u društvu. Dvije djevojčice, Lila i Lenu, koje smo upoznali u prvoj sezoni/prvoj knjizi, i koje su već tada doživljavale stvari kao da ih otac baci kroz prozor kada izraze želju da pohađaju školu nakon četvrtog razreda, sada su djevojke. Elena, čiji roditelji su (uz gunđanje) dopustili daljnje školovanje svoje kćeri sada ide u srednju školu i odlazi na fakultet, a Lila - Lila se bila prisiljena udati za vlasnika lokalne trgovine mješovitom robom i sina pokojnog mafijaša, Stefana Caraccija, koji se već na bračnom putovanju pokaže kao 'krasan' odabir jer na prvo Lilino suprotstavljanje reagira žestokom šamarčinom, a na Lilinu nezainteresiranost za seksualne odnose - silovanjem.

Druga sezona, odnosno ekranizacija drugog romana i inače uglavnom pripada Lili. Elenu pratimo kroz njezino akademsko napredovanje i pokušaje snalaženja u krugovima kojima dosad nije pripadala i ne zna točno može li se u njih uklopiti, ali i njezina je priča neodvojivo vezana uz Lilu, s kojom se na način svojstven njihovu prijateljstvu od najmanjih nogu, neprekidno uspoređuje. Te su usporedbe veoma zanimljive jer nisu ni sasvim logične ni sasvim linearne - u njima je prikazano svo bogatstvo i slojevitost Lilina i Elenina odnosa, njihove međusobne ljubavi, privrženosti i razumijevanja, ali i ljubomore, zavisti i rivalstva. Lila je udajom za Stefana definitivno napredovala financijski i društveno, ali Lenu dobro zna da trpi užasno nasilje i da se zadnjim atomima snage bori da bi u tako ponižavajućem i dehumanizirajućem odnosu sačuvala barem tračak dostojanstva i vlastite volje. Zbog takve je situacije i stanja Lila ponekad okrutna prema Lenu - ruga joj se kada se ova počne družiti s obrazovanijom ekipom iz svoje škole, a na neki joj način i 'nabija na nos' svoju financijsku superiornost time što je plaća da joj bude pratilja na ljetovanju. Naravno, tu je i najbolnija točka u njihovu odnosu - Elenina tajna simpatija Nino Sarratore.

Lilina i Elenina priča dvije su priče o dvije varijante odrastanja dvije izuzetne i po svemu drugačije djevojke iz siromašne sredine, dvije varijante odrastanja žena koje od života žele više od tradicionalnih uloga kućanica i majki, dvije varijante odrastanja obilježena teškim siromaštvom i okrutnošću talijanskog juga prije pedesetak-šezdesetak godina. Na primjeru Lile i Lenu ova nam serija (i roman) pokazuju i da se to društvo upravo u to doba mijenjalo i kako su neke stvari postale moguće i za jednu i za drugu, ali pokazuju nam i koliko je sve to bilo teško, bolno i kako ni jedna ni druga nisu iz toga uspjele izaći bez dubokih psihičkih i fizičkih ožiljaka.

Elena Ferrante, a zatim i tvorci ove serije vrlo su nam upečatljivo, vizualno spektakularno i u svakom trenutku uvjerljivo prikazali da su na siromašnom Mediteranu prije samo pedesetak godina vladala okrutna pravila i nepravda za sve koji nisu bili lokalni mafijaški šefovi. Pokazali su nam kako su siromašni ludjeli od nemoći, neimaštine i nemogućnosti da se maknu od potlačenog položaja koje im je dodijelila takva, svirepa zajednica. A pokazali su nam i da su u takvoj situaciji žene odrastale uz nasilje koje su morale pretrpjeti jer se to smatralo njihovom dužnošću. Lilu nitko nije štitio od nasilnog muža - smatrali su da zaslužuje to nasilje jer je prkosna i 'ne sluša ga'. Elenu su, kad se vratila kući s fakultetskom diplomom, na ulici gledali više s mržnjom nego s odobravanjem i zamjerali joj da je 'vulgarna' kada je u knjizi opisala kako su je silovali.

Prije samo pedesetak-šezdesetak godina, na zapadu Europe, odnosno u jednom od najrazvijenijih dijelova svijeta s tisućljetnom kulturom, tradicijom, najboljim sveučilištima i gradovima okićenim najvećim umjetničkim dostignućima čovječanstva - takvo je odrastanje bilo normala, standard za svaku ženu koja se usudila podići pogled s lonca i kotla za iskuhavanje rublja. A u mnogim segmentima ni danas nije mnogo drugačije. Zato bih ovu seriju preporučila svima, ali onima koji tvrde da je borba za ženska prava bespotrebna, a feminizam glupost - preporučila bih da je doista dožive kao putovanje u ne tako davnu prošlost. I da onda ponovno razmisle o onome što tvrde.