Dramaturški koncept predstave Hrvoje Ivanković zasnovao je na preslagivanju i rekontekstualizaciji fragmenata Držićevih djela, povezanih novonapisanim tekstovima te kraćim citatima i parafrazama djela drugih autora. Propitujući Držićev odnos prema njegovu Gradu i suvremenicima, predstava je izmamila salve smijeha, ali i, kako kaže Hekuba 'ima se mislit', potakla publiku na propitivanje sadašnjosti u kojoj Grad živi, potvrđujući svevremenost Držićevih riječi.

U zgusnutom slijedu događanja, u eruptivnom spoju verbalnog iskaza, plesa, glazbe i pokreta, odvijaju se epizode iz Držićeva života: pohađanje dubrovačke gradske škole, druženje s dezvijanom mladosti dubrovačkom, zaređenje i imenovanje za rektora crkvice Svih Svetih u Dubrovniku, odlazak na studij u Italiju gdje se počinje baviti kazalištem, povratak u Dubrovnik, putovanje u Carigrad i ponovni povratak u Dubrovnik. U drugom dijelu nižu se fragmenti iz Držićevih djela (Tirena, Novela od Stanca, Dundo Maroje, Arkulin, Skup), s naglaskom na prizore u kojima oštro kritizira svoje suvremenike te one koji upravljaju Gradom i Republikom. Slijede završni akordi Držićeva života: krhotine Hekube, tragedije u kojoj progovara o teroru vlasti i moćnika, isprepletene su s dijelovima pisama koje je Držić pisao u Firenci 1566, pokušavajući nagovoriti toskanskog vladara Cosima Medicija da pomogne zamišljenu akciju rušenja aristokratske vlasti Dubrovačke Republike.

Redateljica predstave Ivica Boban jedna je od najvažnijih suvremenih hrvatskih kazališnih autorica, koja je tri puta na Dubrovačkim ljetnim igrama postavljala djela Marina Držića. Njezina predstava Play Držić iz 1978. bila je prva koja je tehnikom postmodernističkog patchworka kroz Držića progovorila o Držiću, a njezine postave Hekube iz 1982. i 1991. smatraju se antologijskim ostvarenjima držićevskog teatra. Viktorija od neprijatelja tim se upečatljivim izvedbama pridružuje kao još jedno vrsno uprizorenje Držića u režiji Ivice Boban, i to posvećeno Držiću samome. Može se reći da je Viktorija Play Držić nove generacije, možda i više od toga. Ovaj poklon Gradu, kako je predstavu opisala Ivica Boban, dubrovačka publika je objeručke prigrlila.

Okupljen je sjajan ansambl sastavljen pretežito od mladih glumaca, od kojih su neki još studenti glume na zagrebačkoj ADU (Petra Svrtan, Iva Kraljević, Ivana Gulin, Robert  Španić, Marin Klišmanić, Ugo Korani i Josip Brakus), a glumačku družinu predvodi petero iskusnijih glumaca: Maro Martinović, Branimir Vidić – Flika, Doris Šarić Kukuljica i Danijel Ljuboja, na čelu s Ozrenom Grabarićem koji uz kreaciju Marina Držića u svijet Držićeva teatra, filozofije i životnih stavova ulazi i kroz interpretacije ključnih likova njegova opusa.

Tu su još: Jure Radnić, Romano Nikolić, Mateo Videk, Nika Lasić i Glorija Dubelj te članovi glumačke družine Kolarin: Jelica Čučević, Marinka Metković, Aida Machiedo, Tajana Martić, Ante Tonći Đurković, Barbara Lončarić Lučić i Matija Vojvodić. Jaku autorsku ekipu, uz Hrvoja Ivankovića koji potpisuje dramaturški koncept i oblikovanje teksta te Ivicu Boban koja uz režiju potpisuje i dramaturšku obradu, čine Miljenko Sekulić koji je autor scenografije, maski i lutki, kostimografkinja Doris Kristić te skladatelj Ozren Glaser. Oblikovanje svjetla potpisuje Vesna Kolarec, video projekcije Ivan Lušičić, koreografiju Nikolina Medak, a mačevanje je glumce uvježbao Lovro Buva.