Premda je autorski projekt nagrađivanog slovenskog redatelja Jerneja Lorencija 'Eichmann u Jeruzalemu' najavljen kao predstava koja se oslanja na istoimeni tekst njemačke filozofkinje Hannah Arendt i potom rekonstruira narav zla, on je mnogo više od rekonstrukcije njezinih izvještaja u kazališnoj predstavi. 'Eichmann u Jeruzalemu' donosi na scenu Zagrebačkog kazališta mladih bolno i detaljno prisjećanje na pakao holokaust i njegove razorne posljedice, ali istodobno upućuje Hrvatskoj i svijetu snažnu i dirljivu poruku o važnosti ljubavi koja se nameće kao jedini mogući izlaz.

U vrijeme, kad se u Hrvatskoj relativiziraju činjenice o logoru Jasenovac i ustaškom pozdravu, 'Eichmann u Jeruzalemu' nije samo iznimo angažirana predstava nego i društveno relevantni pokušaj da se kazališnim sredstvom ukaže na problem i zatim djeluje na ljude, atmosferu i zbilju u Hrvatskoj. Također, predstava ponovno afirmira ZKM kao jedno od najudarnijih kazališta u zemlji, a glumce tog kazališta kao umjetnike koji su spremni upustiti se u i najzahtjevnija kazališna istraživanja.

Redatelj Jernej Lorenci, inače dobitnik Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost Premio Europa, u prvom dijelu triipolsatne predstave (definitivno preduge) rekonstruira suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, koristeći pritom detaljna svjedočanstva preživjelih logoraša, koje je dokumentarist Claude Lanzmann snimio u devetosatnom dokumentarcu 'Shoah'. Uz to, u predstavi se javljaju i reference na Jaspersova predavanja objedinjena u studiji 'Pitanje krivnje', dijelove romana 'Koža' Curzia Malapartea, te dijelove igranog filma 'Suđenje u Nürnbergu' redatelja Stanleya Kramera. U tome mu pomažu dramaturg Matic Starina, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Belinda Radulović, autor scenskog pokreat Gregor Luštek, te izbor glazbe Branka Rožmana. Svi oni, uz odličan glumački ansambl Zagrebačkog kazališta mladih, proizveli su kazališni i društveni događaj, koji bi se (možda) u ponešto kraćem izdanju i u popodnevnim satima trebao prikazivati srednjoškolcima (a i mnogim drugima) kao nezaobilazan, dodatni sat povijesti.

Izvješća Hannah Arendt, koja je pisala kao specijalna izvjestiteljica New Yorkera sa suđenja Eichmannu 1961. godine, i njezina radikalna teza o banalnosti zla, te ostali izvori, poslužila su Lorenciju i ansamblu ZKM-a samo kao polazišna točka za vlastito kazališno i osobno istraživanje po rukavcima društvenog, povijesnog i obiteljskog nasljeđa. To posebno dolazi do izražaja u drugom, emocijama nabijenom dijelu, gdje se koncentrirao na ustašku prošlost Hrvatske, prvenstveno na slučaj ustaškog dužnosnika Andrije Artukovića i njegovo suđenje, te na osobne, dirljive i u nekim slučajevima zabavne i duhovite ispovijesti glumaca u kojima su se oni outali, odnosno, razotkrili svoje vrlo intimne uspomene na obiteljsku prošlost, te na strahove koji su ih logikom gena odredili u životima.

Predstava počinje u dokumentarnom tonu, stječe se dojam radne atmosfere, kao da prisustvujete probi: glumci sjede za spojenim stolovima, odjeveni u svakodnevnu odjeću i okrenuti publici, i spontano komentiraju na zabavan i duhovit način Lorencijev podugačak popis literature potrebne za predstavu, probleme s nabavkom knjiga, plaćanje zakasnina u knjižnicama. Zatim se atmosfera polako mijenja. Glumci donose vlastite doživljaje knjige Hannah Arendt i dokumentarnog filma 'Shoah', iznose detaljne podatke iz Eichmannove biografije, a zatim prepričavaju jeziva svjedočanstava logoraša iz Lanzmannovog filma, oživljuju slike iz židovskih geta i strahote konclogora te opisuju suđenje Eichmannu u Jeruzalemu, od prostora sudnice do njegovog izgleda i ponašanja.

A zatim, u drugom dijelu, predstava emocionalno eksplodira: to se dogodi u trenutku, kad 'opće' činjenice o holokaustu dobiju lokalni, hrvatski kontekst i kad glumci, nakon kopanja po svom obiteljskom naslijeđu i vlastitim uspomenama, razotkrivaju obiteljske i vlastite strahove, koji su ih odredili i usmjerili. U tom trenutku uspostavlja se luk između kolektivnog u prvom i individualnog u drugom dijelu, te se pozornost spušta na važnost pojedinca i njegov svijet, te na ljubav kao jedini mogući izlaz. To potvrđuje i završetak, kad glumci vrlo emocionalno pjevaju Runjićevu pjesmu 'Pismo ćali' (Ćale moj) koju su proslavili Vice Vukov i Ibrica Jusić.

Izvanredni glumci ZKM-a Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frane Maškoviću, Mija Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić upustili su se u ovo vrlo zahtjevno i mučno kazališno istraživanje izvora zla i fenomena eichmannizma u današnjem svijetu s velikom posvećenošću i predanošću.

Na taj težak glumački zadatak odgovorili su uvjerljivom i snažnom kolektivnom suigrom, no istodobno je svatko od glumaca izrazio svoju individualnu mentalnu i emocionalnu energiju, kreirajući slike za pamćenje. Oni su se s lakoćom kretali između gomile faktografskih podataka i njihovih osobnog doživljaja i emocija, iznosili vlastite priče i prisjećanja, brisali granice između dramskog i nedramskog, poigravali se s pozicijom glumca na sceni, unosili zbilju i dokumentarno na scenu, toliko spontano i uvjerljivo da se na trenutke činilo kao da glumci sami vode i usmjeravaju predstava, koja je potom zadobila vlastiti život.

Valja reći da su tu gomilu podataka iznosili jednoličnim tonom, krajnje racionalno i distancirano, bez emocija i patetike, kao da izgovaraju financijske izvještaje, tako da je na trenutke bilo zamorno probavljati količinu tih suhoparnih činjenica. No prepuštanje ritmu i snazi tih neumoljivih činjenica i stravičnih ispovijesti bivših logoraša dovelo je do uvlačenja gledatelja u mučni svijet njemačkog nacizma, holokausta i straha, do propitivanja višeznačne sintagme o banalnosti zla, ljudskih slabosti i oportunizma, do istraživanja eichmannizm u današnjem svijetu.

Poseban aplauz zaslužuju Dado Ćosić svojom ispovijesti o njegovoj obitelji koja je završila u Jasenovcu i čiji potomci pate od vječnog osjećaja gladi, genijalni Rakan Rushaidat kao ustaški dužnosnik Artuković, Lucija Šerbedžija koja je evocirala uspomene na djeda Danila, otpjevavši i očevu pjesmu posvećenu djedu, te Pjer Meničan koji je izrazio komičarski talent. Lijepo, toplo i dirljivo.

Predstava 'Eichmann u Jeruzalemu' značajna je i po tome što pokreće mnoga pitanja, osobito o uzrocima eichmannizma – bespogovornog obavljanja zadataka, ali ne samo onog originalnog otprije gotovo 80 godina, kad su ljudi pristajali biti dio nacističkog stroja, nego i ovog današnjeg, kapitalističkog sustava u kojem se urušio sustav etike, u kojem sve više dominiraju agresija i nasilje i u se kojem se udžbenici iz povijesti pišu na krilima revizionizma.