Samo tjedan nakon 'Sutra (ni)je novi dan'u Ilici 208 dogodila se premijera još jednog autorskog projekta, ali sasvim drukčije orijentacije. Prepoznatljiv rukopis tandema Ksenija Zec - Saša Božić ovoga se puta, u predstavi naslova 'Očevi i sinovi', bavi odnosima muškog dijela obiteljske loze, prelamajući ga preko političkih i društvenih mijena u kojima sve biva drukčije i – isto.

Kao okvir za tu zanimljivu tematiku poslužile su islandske sage, specifičnost njihove strukture i zatvorenost svijeta u kojem postoje. Kako je riječ o fenomenu starom nekoliko stoljeća, obiteljske storije nalik današnjim sapunicama, ali i velikim formama poput kanonskih romana - rijeka, ti specifični spjevovi danas istodobno funkcioniraju i kao mitološka nadgradnja i kao povijesna kronika.

Parodirajući modele obitelji koje nude sage, Ksenija Zec i Saša Božić, kao dokazano dobitna redateljsko-koreografsko-dramaturška kombinacija, samo su pronašli način da naizgled svakodnevnu tematiku odnosa muških članova obitelji izmjeste i 'očude'. Prije humorni dodatak nego prava poveznica, taj intro i nema previše veze s ostatkom predstave, koji se uglavnom bavi specifičnostima ovih prostora, političkim naslijeđem i odnosom prema precima. Teška tema, otprilike prevodiva ne sa 'Što si radio u ratu, tata?' nego 'Što su u svim dosadašnjim ratovima radili naši očevi, djedovi, pradjedovi...?' i zaključnim 'Tiče li se to mene danas?'

U kulturi koja ne zaboravlja, iako zaboravlja bitno pa ne živi, kako glasi uobičajena maksima, u prošlosti, nego u mitovima, naučenim a neprovjerljivim kolažima laži i objeda, ključno pitanje nije 'tko je tko', nego 'tko mu je ćaća'. Ako je to zaista bio okvir onoga čime su se autori predstave željeli baviti, ona je tek vrlo lagano grebanje po površini, bez obzira na fantastičnu, upravo romanesknu storiju Nikše Butijera o njegovoj obitelji, za koju je potpuno svejedno je li faktografski točna. Preko te priče pokušava se shvatiti, i uhvatiti, mehanizam po kojem funkcioniraju ne samo međuljudski odnosi, nego i svojevrsni transfer znanja, ono što se boljim rječnikom naziva tradicija, a narodski je sažeto u poslovicu 'pleti kotec kak tvoj otec'. Dokle god se 'zna kako se stvari rade', jer su ih tako radili oni od ranije, ni prošlost neće proći, bila točna ili netočna, ili, kako je najčešće slučaj – polutočna.

Svime time se 'Očevi i sinovi' bave, stilizirano i mekano kako to već rade Ksenija Zec i Saša Božić kad rade zajedno. To znači da ono bolno, i ono zaista zanimljivo, gledatelj treba sam tražiti u nježnim slikama, produkcijskom standardu koji podrazumijeva vješte glumce, izvedbi koja iskače iz pripovjednih i prezentacijskih modela u otvorenije i opuštenije forme... To je kazalište koje ne provocira i ne traži trenutnu reakciju, ali za onu kasniju ne daje dovoljno podloge, pa ispada da tek uljuljkuje u nizu pokreta, slika i osjećaja. Takav postupak ima svoje zakonitosti i čvrsto ih se drži: naznaku emocije ili sukoba uvijek slijedi otklon u ples, zavodljivu melodiju ili video-projekciju. I zato funkcionira u 'jasnim', a zapravo vrlo fluidnim parametrima emocija i emotivnog sjećanja dok, s druge strane, nezainteresiran za faktografiju ili s vrlo opuštenim odnosom prema njoj, zbunjuje u segmentu koji ipak ne može pobjeći od svojih jasnih aluzija.

Zbroj lokalne povijesti prošlog stoljeća, s neizbježnim skokom do danas, zato je prije svega emotivno putovanje. Implicitni odgovor koji to sve pokušava povezati plesom, ne samo izvanrednim solom Petre Hrašćanec, jedine izvođačice u ovoj 'muškoj priči', nego i zajedničkim uvodno-odjavnom koreografijom čiji se početni militantni, sletovski slog razvija u znak beskonačnosti i 'vječnog vraćanja istog', a kasnije i raspada na pojedinačne vinjete.

Pored Damira Klemenića i Jerka Marčića, koji već imaju iskustva u plesnim ili ovako hibridnim predstavama, veliko izvedbeno iznenađenje ovdje nije Nikša Butijer, nego Matija Čigir, koji se sa starijim i iskusnijim kolegama lako nosi. Jedan od Montažstrojeve 'Generacije 91.-95.' sad je student glume i, sudeći po pokaznom, ime koje treba zapamtiti.

Predstava 'Očevi i sinovi' produkt je rada uobičajenog kruga suradnika tandema Zec-Božić, pa svakodnevne i nenapadne, ali u detaljima točne kostime potpisuje Zdravka Ivandija, referencijalni video Ivan Faktor, a još citatniji soundtrack Damir Šimunović. Svi oni zaslužni su za to da intimna potraga za pravom mjerom odnosa prema tradiciji i povijesti ne mora automatski značiti i konflikt. No čak i s takvom stavom, daleko je od pomirenja.