Film 'Otac' počinje prizorom očajne, izgladnjele i sasvim sluđene majke. Dolazi u krug neke polunapuštene tvornice vukući jednom rukom dvoje djece, a u drugoj držeći bocu žućkaste tekućine. Nakon što joj portir govori da je ne može pustiti da samo tako ode do direktora, ona zastaje i počne vikati prema zgradi u kojoj se, pretpostavlja, nalaze 'glavni i odgovorni'. Viče im da u ruci drži bocu benzina. Viče i da će, ako njezinu mužu, koji je otpušten iz te tvornice, ne isplate sve plaće koje mu duguju i otpremninu koju su mu obećali - politi benzinom i zapaliti i sebe i djecu. Djeca joj se izmiču iz ruke i uzmiču korak unatrag od nje. Ona pak viče da su i ona i djeca gladni, da nemaju od čega živjeti i na kraju se, sasvim izbezumljena očajem, polijeva benzinom i škljocne upaljačem.

U zadnji je trenutak uspijevaju pokriti dekom, srušiti na pod i spriječiti da se ne pretvori u ljudsku buktinju.

Fokus priče nakon toga se u potpunosti prebacuje na naslovnog junaka - oca to dvoje djece koje je nesretna majka dovela u krug tvornice, prijeteći da će zapaliti i sebe i njih. Dolaze mu javiti što se zbilo u šumu gdje nadničari kao drvosječa, on trči čitavim putem do tvornice, ondje ga dočekuje policija koja ga praktički optužuje da je nagnao ženu na takav čin, u bolnici mu liječnik govori da ne može u posjet supruzi jer je ova doživjela slom živaca, a u centru za socijalni rad mu govore da su mu djecu privremeno smjestili u udomiteljsku obitelj te da će ih moći vidjeti tek kad se malo smire od traume. Osim toga, dodaju, priča se da mu djeca s njim i ženom žive u neprihvatljivim uvjetima - u ruševnoj kući bez tekuće vode i struje. Prije nego što mu vrate djecu, komisija mora provjeriti dolaze li djeca u odgovarajuće uvjete. Naš glavni junak - otac Nikola - odlazi kući i čini sve što je u njegovoj moći da bi poboljšao te uvjete, ali uzalud. Komisija mu odlučuje ne vratiti djecu. Nikola se zbog toga odlučuje na nevjerojatan pothvat - otpješačit će do Beograda da bi tamo svoju žalbu uručio izravno ministru.

Snimljen prema istinitoj priči o izvjesnom Đorđu Joksimoviću kojemu je socijalna služba oduzela djecu pa se on zbog toga odlučio pješačiti do Beograda da bi se požalio ministru, 'Otac' je teška, potresna, na trenutke jedva podnošljiva priča o čovjeku kojemu se na glavu sručio čitav svijet ili, možda još preciznije, o čovjeku koji je odbačen iz tog svijeta i kojemu je oduzeto ama baš sve što je u tom svijetu imao. Nikola je već rođenjem u zabačenom, siromašnom selu, uskraćen za brojne mogućnosti velikog, šarenog svijeta u kojem neki ljudi grabe sve što im život pruža, a kada i u tom njegovu suženom, siromašnom svijetu počnu propadati one malobrojne mogućnosti, njemu ne ostaje baš ništa, čak ni vlastita djeca. On kreće na put pješice do Beograda zato što ga na to nagoni ono zadnje ljudsko što mu nisu mogli oduzeti - ljubav prema vlastitoj djeci i obitelji. I iako je Nikola plah, suzdržan, nimalo agresivan i pitom čovjek, u njegovu ga naumu ništa ne može zaustaviti - ni poznanici iz mjesta koji mu govore da je sve to uzaludno, ni neodstatak novca, hrane i vode, ni kiša ni žega ni glad, ni čopori pasa lutalica, ni fizička iscrpljenost zbog koje završava u bolnici, ni deda sa susjednog kreveta u bolnici koji mu govori da se ne isplati tako žrtvovati zbog djece, ni prijetvorna državna birokracija, ni korumpirani lokalni uhljebi.

Nikola se tijekom svojeg putovanja pješice do Beograda dovodi u takvo stanje da se gledatelj u više navrata mora zapitati hoće li prije umrijeti ili će puknuti i nekoga ubiti, ali ono što je zapravo još strašnije jest to što se u više navrata tijekom filma morate zapitati koliko ste i sami daleko od toga da se nađete u sličnoj situaciji. Siromaštvo i nemoć da pred nemilosrdnim sistemom zaštitite sebe i svoju obitelj u današnjem svijetu nikome od nas nisu tako daleko da bismo se ikada osjećali sasvim zaštićenima. Gledajući glavnog lika u 'Ocu' zato se moramo zapitati bi li u nama bilo dovoljno snage, ljudskosti, upornosti i ljubavi da učinimo ono što je učinio on. I bismo li takvo što, kad bi se na to i odlučili, mogli izdržati, bismo li uspjeli ne umrijeti i nikoga pritom ne ubiti, nikoga ne politi benzinom i zapaliti.

Goran Bogdan, koji u filmu glumi naslovnu ulogu i koji je za to nedavno nominiran za 'europskog Oscara' pritom je sve to odglumio tako da nam je teško zamisliti da ništa slično nikada nije proživio u vlastitom životu. Iako to uglavnom nije ni potrebno da bi se ostvarila sjajna glumačka izvedba, uvijek je fascinantno sjveočiti onim rijetkim slučajevima kada glumac potpuno nestane u liku, a to se njemu upravo ovdje i dogodilo. Cijeli film, cijela ta tegobna odiseja koja na trenutke podsjeća na 'Pariz, Teksas', a na trenutke na 'Divotu prašine' toliko su organski povezane s glavnim junakom da nam sve vrlo brzo počinje izgledati kao stvarnost, a Nikola kao stvarna osoba koja s Goranom Bogdanom dijeli tek neka slična fizička obilježja. I nije samo stvar u uvjerljivosti - stvar je i u tome da nas Bogdan uspijeva uvući u samu utrobu svojeg lika. Dovodi nas do one točke kada, u trenutku dok tijekom noći drhturi pod dekom pred ministarstvom u Beogradu i kad mu nepoznat čovjek donese jelo u plastičnoj kutiji - zajedno s njim pucamo i plačemo, sa suzama očajnički i izgladnjelo gutajući neprepoznatljivu, ali nasušno potrebnu hranu.

'Otac' je bez ikakve sumnje crnjak, ali u svem svojem crnom očaju on je ipak i inspirativni crnjak, crnjak koji nam govori da i u najtužnijem životu, najtežoj sudbini, postoji nešto za što vrijedi propješačiti tristo kilometara do nadležnog ministarstva. Govori nam da i u najvećoj bijedi i najvećoj nemoći postoji bogatstvo kojega se nećemo htjeti odreći. Mješavinu tog očaja i tog bogatstva ovaj je film prikazao gotovo savršeno, a teško je zamisliti da bi to uspio bez maestralne izvedbe Gorana Bogdana.