Kada bi postojalo svjetsko prvenstvo za čudačke obitelji, na njemu bi obitelj Adams mogla samo gutati prašinu obitelji Dyne. Da, da, naravno, Adamsovi imaju rođaka Ita, ruku koja samostalno jurca po svijetu, svaka im je noć Noć vještica i Mortitia je stilska ikona svake gotske darkerice na svijetu, ali Dyneovi su čudni na čudniji način. Njihova je osebujnost nije tako vizualno spektakularna - premda je itekako vidljiva - ali oni su čudni duboko u duši. Adamsovi bi se, da ih sretnu, bez ikakve sumnje zapitali: 'Koji je ovim ljudima klinac?'

Otac Robert (Richard Jenkins), majka Theresa (Debra Winger) i kći - pajsad imena - Old Dolio (Evan Rachel Wood) sitni su prevaranti koji žive od toga da kradu novčane uputnice na pošti, pokušavaju zamijeniti na prevaru dobivene poklon-bonove za gotovinu te se pretvaraju da su im aviokompanije izgubile prtljagu ne bi li dobili novčanu naknadu. Pritom nemaju gotovo nikakvih ambicija ni planova za krupnije prevare od kojih bi se obogatili. Dapače, čak glasno preziru ljude koji nastoje zaraditi što više novca i postati kadžilijuneri. Nisam sasvim sigurna kako bih uopće prevela tu riječ, ali znači nešto u stilu naše fraze o onima koji imaju 'para ko Džajić'. Dyneove ne zanimaju ni Džajić ni pare ni kadžilijuni. Svoje tričave šeme koriste samo zato da bi preživjeli iz dana u dan te da bi, primjerice, otplatili tromjesečni dug za najam najčudnijeg stambenog prostora u Los Angelesu - bivšeg suterenskog uredskog prostora u kojem se svakoga dana oko pet popodne niz jedan zid slijeva pjena iz autopraonice koja se nalazi iznad njih. E, da - a taj prostor unajmljuju od vlasnika praonice koji pati od neobičnog poremećaja - kad god mu nešto nije po volji ili je pod stresom, on brizne u neutješan plač.

Ne znamo mnogo o prošlosti oca i majke Dyne, osim što Theresa voli naglašavati da je završila fakultet, ali znamo da njihova kći tako s njima živi od rođenja i ne zna za drugačiji život. Roditelji su joj dali ime Old Dolio po jednom starom beskućniku, nadajući se da će to starca dovoljno dirnuti da joj oporučno ostavi zgoditak koji je osvojio na lutriji. Plan nije uspio, ali ime je ostalo. Old Dolio zato već 26 godina do savršenstva razvija prevarantske vještine kao što su krivotvorenje potpisa i akrobacije kojima izbjegava da je prilikom ulaska u neke objekte snimi sigurnosna kamera. Old Dolio ne zna za roditeljsku ljubav. Vidljivo je, naime, da je Theresa apsolutno lišena bilo kakve majčinske osobine i topline, a Robert je previše zaokupljen time što mu se glavom neprekidno roje kolosalno glupe ideje da bi se mogao baviti bilo čime i bilo kim drugim.

Neobičan trojac zato lunja Los Angelesom u tek malo boljem izdanju od onoga u kojem gradom lunjaju beskućnici, a glavni im je problem u trenutku kada ih upoznajemo - kako će platiti zaostatak od tri mjeseca stanarine. Old Dolio tu smišlja plan s gubljenjem prtljage i traženjem novčane naknade, Dyneovi se nevoljko odlučuju na njegovu provedbu pa u zrakoplovu upoznaju mlađahnu Melanie (Gina Rodriguez) koja se ubrzo uključuje u njihove prevarantske planove. Melanienina pojava, međutim, naglo mijenja dinamiku u obitelji Dyne i sve više otkriva nezadovoljstvo Old Dolio životom s takvim roditeljima.

Mnogi su kritičari 'Kajillionaire' opisali kao neobičan film, no to zapravo nije tako. 'Kajillionaire' je neobična priča o neobičnim ljudima, ali je kao film sasvim klasičan, s linearnim pripovijedanjem, lijepom razradom likova kroz situacije i reakcije te odlično i pregledno razrađenim događajima u kojima se uvijek točno zna što tko radi, zašto to radi i koje je značenje toga što radi. Dyneovi su apsolutno nenormalna obitelj i apsolutno nenormalni ljudi, ali njihovi postupci imaju svoju internu logiku, njihove su karakteristike u raznim situacijama dosljedne, a sukobi opravdani tako da je sve to vrlo lako pratiti i shvatiti. Iako je 'Kajillionaire' bez ikakve dvojbe prepoznatljiv kao film iz estetske kategorije američkog nezavisnog filma, on je, za razliku od većine drugih takvih filmova, uvijek jasan i glasan u svojem načinu pripovijedanja te nas nikada ne zamara pretjeranom simbolikom, osim možda na razini dosjetke, kao što je ona s pjenom koja se slijeva iz autopraonice iznad stana.

Ono što je u 'Kajillionaireu' neobično jest priča, odnosno svijet u kojem i po čijim pravilima žive njezini glavni junaci jer, priznat ćete, sigurno nikada niste čuli ništa slično onome što gore piše o Dyneovima. No Miranda July kroz taj nas svijet vodi sigurnom rukom, tako da nam njihovo postojanje, iako začudno, djeluje mogućim i vrlo brzo shvaćamo po kojoj logici funkcioniraju, koliko god nam šokantna i odbojna bila, premda je, ruku na srce, najčešće smiješna.

July, međutim, osim u tome što je smislila doista neobičnu i originalnu priču, na kraju uspijeva u nečemu zbog čega je ovaj film doista dragulj. Iza svih neobičnih krivina i sitnih prevara, iza sve raspuštene i zapuštene duge kose Evan Rachel Wood i Debre Winger, iza svih ljigavih ideja i nagona oca Roberta u sjajnoj interpretaciji Richarda Jenkinsa - krije se tipična priča o odrastanju u disfunkcionalnoj obitelji. Priča je to o mladoj ženi koja pokušava skupiti snage da započne život izvan te obitelji, da se otme obrascima ponašanja koje je usvojila od roditelja, da postane samostalna, da u životu pronađe ono što joj nedostaje i da na kraju - nakon što ih pusti - oprosti roditeljima. I u tome, kroz zavijutke čudaštva i bizarne slike pjene na zidovima - ovaj film na kraju uspijeva ispričati iznenađujuće dirljivu, svima nam poznatu priču. Svaka čast.