Vođen poetičkom snagom Jima Morrisona, jedne od najvećih ikona 60-ih godina prošlog stoljeća i njegovim posthumnim izdanjem 'An American Prayer', slavni portugalski koreograf Paulo Ribeiro prepušta se riječima i duhovnosti glazbe pri stvaranju osvrta o ulozi pojedinca u odnosu sa svijetom i o ulozi plesa.

U predstavi 'Jim' Ribeiro se kroz svoj čisti i aktivni ples suprotstavlja osjećajima tzv. 'unutarnjeg uništenja', kojeg hrane duhovi svjetske neodrživosti te tako izaziva potrebu za kolektivnom isprikom nastojeći pobuditi reakciju gledatelja i protresti našu percepciju svijeta koji traži da budemo aktivni sudionici.

Autor koji je nakon bogatog plesačkog iskustva započeo koreografsku karijeru 1984. godine opisao nam je svoj doživljaj nove predstave i objasnio što ga 'pokreće' i 'uzdiže'.

Vaš novi projekt 'Jim' očito je duboko povezan s glazbom Jima Morrisona i njegovom kulturno-političkom ulogom kao kontrakulturne ikone. Recite nam nešto o svojem osobnom odnosu prema bendu The Doors. Jesu li oni po nečemu posebni?

Bavio sam se poetskom dimenzijom koja je označila glazbeni izričaj Jima Morrisona. Fasciniralo me njegovo nastojanje da kreira rituale. Koreografija treba predstavljati svojevrsni ritual, nešto što nas 'uzdiže', prenosi na drugu stranu i vodi, često bez spoznaje kamo sve teče… Svi ti aspekti inspirirali su me na kompleksne istraživačke procese te dovele do zvuka albuma 'An American Prayer', koji je uz to što je fantastičan glazbeni album također i kompletni sukus mog istraživanja. Stoga sam se odlučio na koreografiju uz samo nekoliko derivacija 'osnovne teme'. Mogao sam se okrenuti i drugim glazbenicima ili pjesnicima, ali odjednom imao sam osjećaj da je Jim Morrison sintetizirao sve kroz svoju simboličnu poeziju pretočenu u glazbeni doživljaj.

Ako želimo imati pravu revoluciju, moramo li naučiti i 'kretati se revolucionarno'? Ili je 'revolucija tijela' nešto što potpomaže opstanku uobičajenog (radnog) života? Trebamo li pobjeći iz kapitalističke revolucije u stvarnost ili, tradicionalistički, tragati za utopijskim tijelima i pokretima?

Nisam imao namjeru prikazati Morrisonov reprezentativni rad ili doslovnu ilustraciju albuma 'An American Prayer'. To je zapravo predstava o konstruiranju i dekonstruiranju senzacija jedne epohe, o brigama za politiku, napuštanju velikih ideja, ali i o nečem vrlo svečanom i snažno humanom tijekom odvijanja od svega toga. Zanimalo me uroniti u veliku kompleksnost koju osjećam na osobnoj i kolektivnoj razini i moju stalnu preokupaciju - izbjegavanje predvidljivosti. Htio sam se na neovisan način poigrati ispitivanjima svih kulturnih i političkih kompleksnosti koje asociraju na Jima Morrisona. U predstavi 'Jim' postoji iskreno odvajanje: s jedne strane je moje poštovanje za njegov rad, a s druge napuštanje tog aspekta, jer je on oduvijek odavao dojam da 'treba svoj prostor i slobodu'.

Stalno smo u pokretu, no čini se da smo 'raskomadani, iskasapljeni' vlastitim kretanjem i da ne stižemo nikamo, nego se samo muvamo okolo... dok jednostavno ne stanemo, dok ne umremo. Može li nam suvremeni ples pomoći u tom smislu – osvijestiti kretanje kao takvo? Zapravo, da li se uopće krećemo?

Nitko ne pleše bez duha. Ono što ispunjava pokret nisu mišići već duh, koji odražava individualitet i unutrašnjost svake osobe. Nikad nisam koreografirao gledajući u ogledalo, već uvijek gledajući 'unutra'. Pokret i pripadajući plesni vokabular pojavljuju se kad zatvorim oči i osluškujem sebe. To je duhovnost koja me pokreće, koja me izaziva i tjera dalje. Taj poziv da zaronimo duboko u svoje biće i da nadrastemo sami sebe je žestok, proždrljiv i za mene – neizbježan. Graniči s autodestrukcijom. Ako se opet vratim na predstavu, lako je zaključiti da je većina umjetnika 60-ih godina dopustila da ih konzumira vlastita umjetnost. Kao kreatori, koreografi i izvođači uvijek nastojimo transcedirati sami sebe.

Kad gledamo plesače na pozornici vidimo pokrete tijela u velikom praznom prostoru. Mnogim je ljudima teško prevesti tu vrstu tjelesnog jezika u uobičajeno simboličko značenje. Možete li nam dati neku sugestiju kako da otkrijemo 'dušu' u tim pokretima?

Kao što sam napomenuo u prethodnom odgovoru, nema plesa bez duha, dakle i 'duše'.

Jedan vaš prijašnji projekt bio je nadahnut filmovima Andreja Tarkovskog, a kritičari kažu da ste od njega naučili da 'brzina laže, spori tempo otkriva istinu'. Je li moguće plesom ubrzati i samu istinu, ili bismo trebali nekako usporiti svijet, ili barem našu percepciju svijeta?

Zapravo, dio predstave 'Du Don de Soi', koju sam producirao prošle godine, duboko me dotakao, ne samo zbog očitog plesnog izazova, koji je zahtijevao sporije kretanje, već i zbog samog doživljaja duhovnosti koja emanira iz djela Andreja Tarkovskog. On je očito bio posvećeni vjernik, iako nikad nisam shvatio u što je točno vjerovao. U mladosti sam bio toliko obilježen svojim strogim katoličkim odgojem i kasnije šokom kontradikcija u kojima sam egzistirao da sam se spontano odmakao od prakticiranja religije. Ali vjerujem u nematerijalni karakter entiteta koji se rađa u odnosima s drugima. To je moja duhovnost.

Osim Morrisona i Tarkovskog, koji vas drugi umjetnici zanimaju?

Odlučio sam se vratiti solo izvedbom, kako bih odao počast svom dragom preminulom prijatelju Bernardu Sassettiju. Prilikom rada na predstavi napravio sam taj mali isječak koristeći se njegovom glazbenom dionicom 'Indigo'. Bernardo je trebao raditi glazbu za predstavu, a ja sam planirao kreirati Jimov lik oko njegovih glazbenih postavki. Stoga, inicijalno me inspirirao Bernardo, a ne Jim Morrison, ali sve je ionako premreženo, povezano, baš kao i činjenica da nas je prerano napustio. Dakle, da pojasnim, nisam fasciniran niti jednim konkretnim umjetnikom. Ono što me najviše motivira su ljudi oko mene i ono što njih 'pokreće', uključujući i njihove izvedbe u umjetnosti.