'Bila sam u Parizu kad se dogodio požar. Netko mi je poslao poruku i na prvu sam mislila da se radi o fake newsu. Onda sam upalila TV i počela je beskrajna noć. Svi su bili zabezeknuti, međusobno se zvali, ali nitko ništa nije mogao učiniti. Odrasla sam u muslimanskoj baštini, u Maroku, ali Notre Dame mi je ipak velika referenca i pripada mi, kao čovjeku, kao Parižanki, kao spisateljici, na kraju krajeva jer je to i mjesto radnje mnogih romana, među njima i Victora Hugoa čiji me 'Zvonar crkve Notre Dame' mnogo obilježio', ispričala je Leïla Slimani na početku razgovora dodajući kako je ono što je osjetila prve večeri požara drugačije od osjećaja koji joj se javio sutradan.

'Tada su krenule prepirke oko novca i stvorila se histerizacija informacija koja mi se zgadila. Uništenje i smrt su dio života, što je govorio i Kafka. Mnogi ljudi to teško prihvaćaju, zbog današnje tehnologije teško prihvaćaju fortunu, slučaj i uništenje. Ako Notre Dame sutra nestane, to treba prihvatiti. U isto vrijeme kad i požar Notre Damea, događao se tsunami u Mozambiku, što se nije ni spomenulo. Ali oko Notre Damea se histeriziralo. To mi se zgadilo, premda obožavam tu građevinu', komentirala je Slimani.

Zamjenik direktora Francuskog instituta u Zagrebu Thomas Schnabel u trenutku požara bio je u Zagrebu. 'Dojmilo me se što se pokazalo da je Notre Dame važna za čitav svijet. Mobilizirala je ljudskost i potvrdila Europu izgradnje. Po meni to nije bilo puko pitanje novca', rekao je.

'Notre Dame je jedno od srca europske i svjetske civilizacije', poručio je Ivo Goldstein. Čitava Francuska, dodao je, karakteristična je po svojim katedralama, ali 'Notre Dame je Notre Dame' jer je postala baza gotičkog stila koja se gradila dva stoljeća, od 1163. do polovice 14. stoljeća.

'Kad se dogodio požar banalna je stvar izašla na vidjelo - to da ne postoji detaljan nacrt katedrale jer ga nikad i nije bilo. Ljudi su pitali tko je bio arhitekt. Bilo ih je koliko i graditelja jer arhitekt u današnjem pojmu onda nije ni postojao, ali je u praksi bio čitav niz njih u tih 200-tinjak godina izgradnje. I ti ljudi su bili genijalci. Kad su, primjerice, nakon nekog vremena shvatili da lađe koje daju visinu, a koju su tražili naručioci, skupa s krovom ipak ne mogu biti dovoljno stabilne, odnosno da će konstrukcija na toj visini pucati, smislili su kontrafore, prve podupirujuće stupove koji su postali osobina stila. Razumjeti Notre Dame, prema tome, znači razumjeti to srednjovjekovno društvo koje je bilo puno drugačije od onoga kako mi to danas volimo zamišljati. Smeta mi kad se kaže 'mračni srednji vijek', a zapravo su 20. stoljeće i početak 21. stoljeća najmračnija vremena ljudske egzistencije. U svakom slučaju, govoreći o Notre Dameu, mi dolazimo u samu bazu naše egzistencije. Ta katedrala nam daje mogućnost da debatiramo o puno više stvari, ne o samoj građevini ili o samoj vjeri, temama koje se na prvu vežu s Notre Dameom', rekao je Goldstein.

Na pitanje Leile Topić je li ga u danima nakon požara kosnulo vidjeti da se ljudi zabrinjavaju i prepiru zbog količine novca koji su određene tvrtke bile spremne uložiti u obnovu, Nenad Ivić je rekao da ga sve te priče nisu ostavile ravnodušnim, ali da ga je više zaintrigiralo nešto drugo.

'Taj anakronizam povratka religioznog mi je interesantan. Uvijek je bilo požara katedrala i njihovih obnova, pa će se tako obnoviti i ova, ali slučaj Notre Dame postao je simbol onoga za što sam bio uvjeren da iz toga izlazimo - za religijski svijet. Čak i u republici koja se otpočetka laički postavila, požar je pokazao da je taj povratak religioznog vrlo jak', rekao je Ivić.

Prema Daliboru Milasu, Notre Dame je simbol identiteta Francuske i Europe.

'Sebe možemo poznavati samo dok poznajemo svoju povijest. Potrebni su nam svjedoci povijesti poput Notre Dame da bismo znali tko smo, odakle smo, kako smo došli tu. U Hrvatskoj, a pogotovo u Americi govorilo se kako je prizor Notre Damea u plamenu slika kršćanstva u Europi koje propada. Ne slažem se s time. Kršćanstvo u Europi ne propada, nego je već davno propalo. Sama Notre Dame je i ranije doživljavala katastrofe i iz njih izlazila još ljepša. Sad je stoga jedino pitanje kako će se ta katedrala obnoviti. Hoće li se ići na konzervativan način, da se sačuva onakva kakva je bila ili s novim rješenjima, što je zapravo i sukob unutar samog kršćanstva. Po meni, konzervativizam je smrt kršcanstva i ono, ako želi procvasti, mora tražiti nove načine jer sada u njemu duhovnosti nema. To što imamo prepune crkve ne znači i da smo puni vjere', rekao je Milas.

I Slimani vjeruje da svijetu danas nedostaje duhovnosti.

'Kad se požar dogodio rekla sam da je Notre Dame počinila samoubojstvo jer nije mogla podnijeti sve te rijeke ljudi koji su ispred nje stalno jeli sendviče, pili sokove, djecu koja je vrištala... Notre Dame je postala religija nadohvat pudlicama, a ne mjesto gdje se slavi sveta misa. Generacije moje bake imale su istančaniji smisao za duhovnost, za smrt, za tišinu, za boga, a ja u onoj histeriji nakon požara te vrijednosti nisam vidjela, samo potpuni nedostatak duhovnosti u našem društvu', rekla je Slimani.

Ivić je rekao kako katedrale zapravo nikad i nisu bile mjesta 'čiste spiritualnosti'.

'U srednjem vijeku su često služile kao agore, kao mjesta života grada. Na slikama Canaletta u katedralama ćete, recimo, vidjeti pse. One su, dakle, skupljale narod. Sad, jedino može biti problem što se danas drastično promijenilo ono što se u smatralo narodom u 19. stoljeću pa netko može postavljati pitanje mogu li se ljudi koji ispred katedrale slikaju selfieje računati kao narod. Ali razlika između privatnog i javnog, kakva je postojala nekoć, danas ne postoji i katedrale su vremenom postale neka vrsta prodajnih centara. Osobno ne vidim nikakav problem da ljudi tu jedu sendviče niti mislim da bi jedenje tih sendviča dovelo u pitanje ikakvu transcendenciju. Psi u Canelletovim katedralama su, mislim, zapravo bili znak kvalitetne budućnosti', rekao je Ivić.

Thomas Schnabel osvrnuo se na ono što se sada događa oko rekonstrukcije Notre Damea.

'U ovom trenu na samom poprištu situacija još nije stabilizirana. Oko 2000 umjetnina je zaštićeno, kao i vitraja, no do lukova se ne može doći. Čitavo je gradilište vrlo opasno i skupo, između 100 i 200 osoba svaki dan radi na licu mjesta. Trošak je dosad pet do deset milijuna eura mjesečno, a realnu sliku koliko će sve skupa koštati imat ćemo u proljece 2020. Glavni arhitekt koji je zadužen za rekonstrukciju misli da je realistično očekivati da će obnova završiti za pet godina', rekao je Schnabel dodajući kako su od brojnih obećanih donacija - sve skupa obećano je 850 milijuna eura - dobili 182 milijuna eura. Na pitanje zna li se što je uzrokovalo požar rekao je da još nema pouzdane informacije o tome.

Topić je Slimani pitala vjeruje li da danas književnost može mobilizirati onako kako je to činila u vrijeme Victora Hugoa koji je svojim romanom 'Zvonar crkve Notre Dame' potaknuo obnovu katedrale i vraćanje digniteta gotičkoj arhitekturi.

'Želim vjerovati da je to i danas moguće, da književnost može dovesti do nečega transcendentalnog, ali mislim da zapravo nije književnost ta koja mijenja svijet, nego čitatelji. Oni koji čitaju razvijaju suosjećanje prema drugima, a to želi postići i religija u svojoj osnovi', rekla je Slimani i pojasnila da joj osobno ne smetaju sendviči ispred ili u katedrali.

'Apsolutno nemam ništa protiv, ali imam protiv toga što društvu nedostaje dubine i transcendencije što se vidi u načinu na koji su mnogi reagirali na požar. Reakcije su bile toliko bazične i ljudi kojima se inače živo fućka za duhovnost tada su na društvenim mrežama pisali kako plaču. Zgadila mi se ta inscenacija tuge. Mislim da se tuga najbolje manifestira u tišini', poručila je Slimani koja se sutra, na zadnjem danu Festivala svjetske književnosti, čitateljima predstavlja na Razotkrivanju u razgovoru s Mimom Simić.